Archive for the ‘Razmišljanja i stavovi’ Category

Novi rektor akademske zajednice Sveučilišta u Zagrebu

Posted by CFI On April - 17 - 2014Comments Off

Piše: Slobodan Danko Bosanac

Akademska zajednica je birala, odredila onog koji bi ih trebao dostojno predstavljati u svijetu i koji će paziti da se onima koji će biti nositelji razvoja civilizacije usade univerzalne  vrijednosti na kojima ona počiva. Ne manje važno i osobe koja će biti kreator skladnog rada akademske zajednice, omogućiti im stabilnost, uzajamnu suradnju ali i donijeti materijalnu potporu za njihov rad. Sveučilište u Zagrebu naša je vrhunska ustanova učenja univerzalnih vrijednosti, i ona kao i njegove sestrinske širom svijeta, definiraju ih kao one na kojima je civilizacija izgrađena: propitivanje, kreativnost i širenje znanja za boljitak ljudske zajednice u skladu s prirodom. Tko je izabranik naše vrhunske znanstvene zajednice, Zagrebačkog sveučilišta? Njegova legitimacija mogla bi biti doprinos spoznajnim vrijednostima, međutim i mali pogled na objektivne analize izabranik se ne može pohvaliti da su imale ikakav odziv kod svojih „peers“ ili korištene kao korisne istine.  Druga važna legitimacija je prenošenje civilizacijskih vrijednosti na one koji odlaze u život šireći ih. Koje vrijednosti izabranik promovira najbolje je citirati dio govora koji je kao prodekan svog matičnog fakulteta  dao u promociji diplomanta, kada je u ženskom dijelu savjetova „ne očekujte nastaviti dalje vašu karijeru već se koncentrirajte na izgradnju  obitelji kao temeljne vrijednosti  društva“ (citiran je smisao jer ne postoji točni zapis). O legitimaciji koja ga promovira svojim organizacijskim sposobnostima ne mogu suditi jer po tom pitanju nemam previše dokumenata. Najvažnija je ipak njegova legitimacija inauguracijski govor kojim daje do znanja akademskoj zajednici što želi od njih i kojim će ih smjerom voditi. Kažu nakon izrečene već povijesne rečenice ‘Želim da Sveučilište u Zagrebu postane ono čemu težimo, mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti koje se danas nažalost ne poštuju’ toliko se uzbudio izgovorivši tu duboku misao da se rasplakao i nije mogao održati pripremljeni govor. Ovo zadnje ne mogu komentirati, nisam psihijatar jer mi intuicija govori da se time oni trebaju zabaviti. Međutim ta duboka izgovorena misao naišla je na trenutni odgovor, znalci biblijski vrijednosti citirali su ih odmah, možda najljepši njihov opis dao je Pavle Močilca.

Pismo  Pavla Močilca [pdf, 36 KB]

Odgovor se nije trebao dugo čekati, u kojem je pojašnjena misao o „promoviranju biblijskih vrijednosti“. Ne odnosi se na vrijednosti iznesene od strane Oca  već vrijednostima promoviranih od strane Sina. Odgovor me odmah podsjetio na dobro utemeljenu metodu istražnog ispitivanja u policiji, „god-bad guy“, po potrebi koristi se zajedno jedan i drugi pristup. Jer  nema posebno Oca i posebno Sina (naravno i Duha svetog), oni su jedinstveni prema tome biblijske su vrijednosti jedinstvene.  O kojim je to vrijednostima Izabranik mislio lijepo je opisao P. G.

Rektorov odgovor i neke nejasnoće [pdf, 17 KB]

Moj je zaključak da se Biblija može citirati u nedogled, ukazujući na svu neprincipijelnost njenog sadržaja, i ne ulazeći u najvažnije, vjerodostojnost zapisa. Činjenica je međutim, da su njeni temeljni postulati 10 zapovjedi, iz kojih se sve vrijednosti izvode, podsjetnik za pročitati.

10 Božjih zapovjedi [pdf, 25 KB]

 Za zadnjih pet ne treba Biblija da se njima poučava, svaka civilizacija koja ih nije poštivala nestala je, ostale su samo one koje se temelje na tim načelima. Jedna, četvrta, nije vrijednost već savjet da se moramo odmoriti od svakodnevice, koristan ali za to ne treba Biblija da promovira, ionako ljudi to upražnjavaju. Bibliji se jedino moramo zahvaliti da je to uniformirala tako da je danas jedan dan u sedmici uzet kao neradni, istina ne svugdje u nedjelju. Međutim prve tri zapovjedi su te koje određuju vrijednosti koje su u potpunoj suprotnosti s načelima koje bi akademska zajednica trebala promovirati. Umjesto otkrivanja novih spoznaja zahtjeva se misticizam, umjesto promoviranja kritičkog duha promovira se dogma umjesto tolerancije promovira se netrpeljivost. Ne treba se poznavati detalji Biblije da se spozna što stoji u njenom temelju, treba samo citirati ta temeljna načela na kojima ona stoji. Jer svatko u toj velikoj knjižurini može naći ono što želi, kao horoskop.

 

Ubojstvo Aleksandre Zec i mitsko poslanje hrvatskog Goebbelsa

Posted by CFI On April - 16 - 2014Comments Off

Piše: Marijan Grakalić

Dežurni Goebbels ”Večernjega lista” rođen u Zmijavcima kraj Imotskog, Milan Ivkošić, piše u svom nedavnom pamfletu kako u medijima i javnosti previše buke stvara ”mit o Aleksandri Zeca, a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece”. Potom dodaje i to da je ”stvoreno obilje negativnih mitova o Domovinskom ratu koje ljevičarski autori u novinama, knjigama, na televizijama, u filmovima… zlorabe do iznemoglosti. Tako je stvoren mit o tome kako nije procesuiran nijedan od zločina što su ih napravili Hrvati, premda je osuđeno nekoliko tisuća hrvatskih vojnika! Stvoren je mit o ubojstvu …”

Ova izjava dolazi tek nekoliko dana prije nego što će urbana Hrvatska imati priliku vidjeti predstavu “Aleksandra Zec” riječkoga HKD Teatra, u režiji Olivera Frljića koja je najavljena za utorak 15. travnja u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Sa Frljić o tome kaže: “Ovu predstavu radimo upravo zato što je društvo, i nakon svoje punoljetnosti, još uvijek nezrelo. Da je drugačije, ta bi predstava već odavno bila napravljena.” Tome treba dodati i činjenicu da ona Hrvatska koja se obranila i želi moderno i slobodno društvo nikad nije i neće pristati niti na kakav zločin, što mračnim tipovima kakav je Milan Goebbels nikako nije jasno. Nisu rat u Hrvatskoj dobili uvezeni ustaški para-mediokriteti i ruralni idioti nego hrvatsko društvo stasalo na anti-fašizmu. Rat protiv Miloševića i njegovih slugu isti je kao i onaj i protiv Pavelića i domaćih izdajnika, naime za slobodu i pravdu. Baš zato ne može se pristati na zataškavanje niti jednog zločina, bez obzira je li žrtva tek jedna ili ih je 400 i koje su nacionalnosti.

Zaostali um ne može bez mitova. To se jasno uočava iz Goebbelsova sramotna pamfleta. Njega ne smetaju žrtve, njemu naime ne odgovara istina koja dovodi u pitanje poželjnu stvarnost pa je pretače u mit. Isti je to princip neonacističke teorijske misli koji je prisutan i drugdje, a vidimo ga i na stranicama ”Glasa koncila”. Tamo umanjuju ustaške zločine i žrtve u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu. I tu se govori o ”mitu Jasenovca”, revidiraju spiskovi ubijenih i povijesne istine kako bi se porekao zločinački karakter Ustaške para-države. Zaostale seljačine ne vide daleko iz svog oskudnog misaonog sokaka da takvim pristupom samo šete slici vlastite domovine i njezine povijesne vjerodostojnosti. Uglavnom, promašeno je i uvredljivo koristiti iste metode obmane kada je riječ o tzv. NDH ali i o Domovinskom ratu. U Jasenovcu ustaše su poklali i ubili preko 20.000 djece uglavnom srpske nacionalnosti. Našim primitivcima i Goebbelsima ne da ne pada na pamet da se poklone tim nevinim žrtvama već sve to transponiraju iz povijesne zbilje u fikciju mita, istog onog pred kojim ustvari ustaju kada se radi samo o jednoj nevinoj žrtvi. Tako mit postaje dio manipulacije što na kraju krajeva vrijeđa pamet i vlastite žrtve jer i one time gube pijetet i postaju tek kusur u borbi za vlast i afirmaciju zaostale nacističke ideologije. Sve se tu slaže zbog mita a ne mišljenja, sve je tu zbog laži a ne povijesti i sve je to tu na kraju krajeva zbog zadržavanja statusa qou i povlačenja nacije u jedan pastoralno-bizarni crnomantijaški svijet ulizica i ubojica kojima trebaju vječne žrtve, vječne vatre i vječni neprijatelji.

Zagreb za sada nema ulicu ili igralište koje bi nosilo ime Aleksandre Zec iako postoje inicijative Akcije mladih za ljudska prava oko toga. Dapače, predstava redatelja Frljića bila je prvo najavljena ima godinu dana u kazalištu ”Gavella” da bi on od toga odustao nakon skandalozne cenzure plakata za njegovu predstavu ”Fine mrtve djevojke”, također u istom kazalištu. Tako sada ova predstava rađena po stvarnom događaju iz Zagreba, na poziv riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, svoju premijeru doživljava na Sušaku.

Što se ustvari dogodilo? U kuću Mihajla Zeca na Trešnjevci, uglednog mesara i vještog trgovca koji je također izdašno financijski pomagao HDZ i njegove supruge Marije inače vlasnice unosna kafića, upalo je 7. prosinca 1991. godine u jedanaest navečer petero pripadnika pričuvna sastava Ministarstva unutarnjih poslova. Obitelj je već spavala. Rezervisti Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da pođe s njima. Uplašen, Mihajlo Zec je pokušao pobjeći pa je potrčao ulicom gdje ga je jednim metkom ustrijelio i ubio najmlađi iz petorke, tada 18-godišnji Siniša Rimac. Smaknuće su vidjele Marija i Aleksandra Zec. Njih su ovi kriminalci u ulozi rezervnih policajaca i ”domoljuba” strpali u policijski automobil i odvezli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu.

Naime, u istom su bili smješteni kao pričuvni sastav MUP-a, prvo su ubili Mariju Zeca a onda i 12-godišnju Aleksandru iako je Siniša Rimac svoje ”suborce” pokušao nagovoriti da je ostave na životu. Nju je ubio Munib Suljić pucajući joj iz automatske puške u potiljak. Tijelo su bacili u obližnju jamu za smeće. Drugo dvoje djece, sin i kćerka, uspjeli su se ranije sakriti u kući, a kasnije su napustili Hrvatsku. Njima danas hrvatska država isplaćuje odštetu iako je prije dugo vremena to odbijala navodeći kako navodno nema ništa što bi samu državu povezalo s tim ubojstvima.

Strašno je što su ubojice hladnokrvno ubile 12-godišnju učenicu jedne trešnjevačke osnovne škole jer su se bojali da bi ih mogla prokazati na sudu. Nekoliko dana poslije zločina policija je uhitila ubojice. Oni su istražiteljima priznali likvidacije opisujući ih vrlo detaljno. Međutim, kako su priznanja zabilježena bez nazočnosti njihovih odvjetnika, 1992. godine pušteni su na slobodu. Naime, Sud iz proceduralnih razloga nije mogao prihvatiti njihove iskaze a svjedoka nije bilo.

U kasnijim godinama Suljić i Hodak nastavili su sa kriminalnom, a Siniša Rimac postao je jedan od tjelohranitelja pokojnog ministra Gojka Šuška i dobio čin pukovnika Hrvatske vojske. Osuđen je 2005. godine na osam godina robije zbog ubojstva nepoznate osobe srpske nacionalnosti na Pakračkoj poljani, a predsjednik Stjepan Mesić ga je kasnije pomilova.

Nečista savjest ljudi koji su vodili ovu državu i bili uključeni u ovaj slučaj, kao što je to Vladimir Šeks koji je tada kada se ubojstvo dogodilo obnašao dužnost državnog odvjetnika, nije nikakav mit. Mit nisu niti pljačke i ubojstva kriminalaca pod izlikom domoljublja i obrane zemlje, s mit nije niti ubojstvo 12-godišnje djevojčice iz predostrožnosti da se ne završi na robiji zbog zločina i njezina možebitna kasnijega svjedočenja. Ono što je ovdje jedini mitski element a kojeg Goebbels iz Večernjega lista previđa jest priroda države koja zbog važnih personalnih odnosa i njihovog nacionalističkog imaginarija uklopljena u zaostali i opterečujući primitzivizmom dužnosnika, ne da niječe već odbija sankcionirati ubojstva. Time sama postaje sudionikom zločina umjesto da ga kazni i tako se ujedno emancipira od mitske drame koja je pritišće.

Ubojstva ovdje nisu tek politički uvjetovana, još gore, ona su i nacionalno obojena. Isti se taj Goebbels zalagao za izručenje udbaškog visokog ministranta Perkovića Njemačkoj zbog ubojstva Đurekovića dok ovdje, što mu je povijesno i stvarno bliže, kuka nad mitovima i tako samo opravdava zločin.

 
Kršenje ljudskih prava je metoda nekog društva da se njegovi članovi na temelju rase, nacionalnosti, svjetonazora, političkih uvjerenja izoliraju i ukidaju ona koja se primjenjuju na ostale članove te zajednice. Među najekstremnijim oblicima kršenja ljudskih prava je nametanje prisilom uvjerenja koja se protive slobodnom izboru svakog pojedinca, to može biti fizičko odstranjivanje ili izolacija. Da se izbjegnu problemi koji prate fizičke metode nad „nepoželjnim“ članovima zajednice Katolička crkva, ali ne samo ona već i u drugim bilo religijskim ili svjetovnim diktatorskim zajednicama, nađeno je jednostavno rješenje. Djeci kojima još nije shvatljiv koncept slobodnog izbora, onoj od samog rođenja do dobi kada mogu o tome samostalno donositi odluku, nameće se ideologija sredine u kojoj nepoželjna uvjerenja nisu dobrodošla. Tipični je primjer nametanja religijskog opredjeljenja djeci odmah po njihovom rođenju, s nemogućnosti, pod prijetnjom kazni do fizičkog odstranjivanja, kasnijeg slobodnog opredjeljenja. O problemu kršenja prava djece da do dobi kada mogu slobodno prosuđivati o sebi i svom mjestu u društvenoj zajednici pročitajte u članku koji slijedi.
 
Slobodan Danko Bosanac
 

O primjedbama Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda na izvještaj Svete Stolice o provođenju Konvencije o pravima djeteta

 

Piše: Dr.sc. Gorjana Gjurić, dr.med., Zagreb

 

Opravdavanje religijom, običajima i tradicijom često se koristi kao izlika za kršenje mnogih temeljnih ljudskih prava. Kada je riječ o pravima djece i mladih iz UN Konvencije o pravima djeteta, posebno često se to čini u zdravstvenoj zaštiti, edukaciji i obiteljskom i drugim oblicima nasilja. Religija nekima služi kao razlog uskraćivanja određenih korisnih ili čak neophodnih medicinskih intervencija; npr. transfuzije krvi članovima Jehovinih svjedoka ili liječenja neplodnosti metodama medicinski potpomognute oplodnje, kemijske i mehaničke kontracepcije i sterilizacije i medicinski i socijalno indiciranih prekida trudnoće kod katolika. Običajnost, tradicija i/ili religija izgovor su i za izvođenje mutilirajućih zahvata protiv ljudskog tijela, kao npr. obrezivanje djevojčica najviše u afričkim zemljama s pretežno muslimanskim stanovništvom i obrezivanje dječaka kod muslimana i Židova. Nerijetko se upotrebljava za uskraćivanje obrazovanja djece i mladih o svemu što se ne podudara s religijskim naukom (npr. edukacija o spolnosti, o modernoj kontracepciji i prevenciji spolno prenosivih bolesti i HIV/SIDA-e, o evoluciji), bilo kroz izuzimanje djece iz dijelova školske nastave ili kroz školovanje kod kuće. Tjelesno kažnjavanje i grubo postupanje s djecom, posebno rodom determinirano nasilje, također često nalazi opravdanje u tradiciji i religiji (nasilje prema djevojčicama i ženama, prema homoseksualcima i transrodnim osobama).

Upravo priziv na religijsku slobodu i/ili tradiciju vrlo često rezultiraju popustljivošću državnih vlasti na kršenje prava djece i mladih. Najbolniji primjer takvog stava  je potpuna pravna nezaštićenost djece svećenika i časnih sestara, koja žive među nama potpuno zatajena, bez prava na saznavanje svog identiteta i bez prava na roditeljsku skrb oba roditelja. Praksa “žmirenja na jedno oko” dobro je vidljiva i na primjeru prakse genitalne mutilacije, koja pogađa danas preko 120 milijuna djevojčica i mladih žena u svijetu. Iako su u nemalom broju afričkih država, te u EU, SAD, Kanadi i Australiji doneseni zakoni koji kažnjavaju obrezivanje djevojčica, procesuiranja je malo i praksa se nastavlja. Obrezivanje dječaka, najčešće u novorođenačkoj dobi bez medicinske indikacije, i, naravno, bez informiranog pristanka, još uopće nije postalo tema prava djeteta. U pogledu religijski motiviranog izuzimanja djece i mladih iz gore spomenutih segmenata edukacije vode se žestoke bitke, pravi kulturni rat između religijskih grupa i sekularne države. Nekoj djeci je, s odobrenjem države !, time osujećeno sticanje relevantnih  informacija i znanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju kao i korištenje odgovarajućih zdravstvenih službi, tj. pravo na postizanje najviše moguće razine zdravlja. Što se tiče nasilja prema djeci u obitelji, religijski-tradicionalno inspirirano stanovište o pravu roditelja da djecu odgajaju “na svoj način”, zatvara problem u četiri zida i uskraćuje djeci realizaciju njihovog prava na zaštitu od svakog oblika zlostavljanja i zanemarivanja. Na žalost, često najbliži članovi obitelji i najbliži susjedi, a nerijetko i osobe koje su zakonom obavezane prijaviti  već samu sumnju na zlostavljanje djeteta (učitelji, odgojitelji, liječnici …) ne žele se  uplitati u sakrosanktnu “privatnost obitelji”, zatvaraju oči i ne poduzimaju ništa u interesu djeteta. Tjelesno kažnjavanje i drugi grubi i ponižavajući postupci prema djeci koriste se i u nekim vjerskim školama, vrtićima i drugim vjerskim institucijama namijenjenim djeci, često uz odobravanje i suglasnost roditelja-vjernika. Ne treba zažmiriti pred činjenicom, da su neki roditelji-vjernici u tolikoj mjeri privrženi svojoj crkvi, da zataškavaju seksualno i drugo zlostavljanje vlastite djece od strane klera, dapače, ne vjeruju njihovim optužbama i kažnjavaju ih kao lašce !

O kršenjima prava djece i mladih iz UN Konvencije o pravima djeteta (u nastavku Konvencija)  od strane Svete Stolice (u nastavku SS), tj. Katoličke crkve, početkom tekuće godine oglasio se vrlo oštro najviši međunarodni forum, Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda (u nastavku Odbor). Važno je znati što je rekao jer se Katolička crkva u Hrvatskoj i u svijetu predstavlja glavnim zastupnikom djece i s takve samoproglašene pozicije nameće svoj partikularni religijski nazor u svim pitanjima koje se odnose na djecu, mlade i obitelj. Konvencija definira dijete kao osobu mlađu od 18 godina,  pa se radi o pravima djece i mladih koji su danas najmnogobrojnija populacija na Zemlji (oko 2 milijarde, ¼ ukupnog stanovništva svijeta). Hrvatska je država-članica Konvencije i dužna ju je poštivati i provoditi, pa ni u kojem slučaju ne bi smjela podlijegati utjecaju Katoličke crkve u stvarima gdje ona krši taj međunarodno obvezujući pravni dokument.

Odbor  je Zaključne primjedbe  na Drugi periodički izvještaj Svete stolice o provođenju Konvencije o pravima djeteta donio 31.01.2014.

Kao najviše ekspertno tijelo Ujedinjenih naroda za prava djeteta, Odbor je  urbi et orbi jasno iznio kako Crkva tretira prava djece i mladih. Govoreći o dostojanstvu djeteta, radi protiv njegovog prava na razvoj u slobodnu, educiranu i misleću osobu i na njegovo sudjelovanje u stvarima koje ga se tiču. Govoreći o pravu na život, ograničava mu pravo na zdravlje. Govoreći o blagodatima obiteljskog ognjišta, bez pardona isključuje i/ili diskriminira djecu svećenika, djecu iz alternativnih obitelji, djecu u sirotištima, djecu “nepodobnih” roditelja … Govoreći o mirotvorstvu i ljubavi, ostavlja otvorena vrata za grubo postupanje s djecom, od tjelesnog kažnjavanja u kući i izvan nje do svakog drugog oblika fizičkog, seksualnog i psihičkog zlostavljanja i zloupotreba. Vrhunac licemjerja i amorala je razotkriveno dugotrajno sustavno prikrivanje seksualnih zločina klera prema djeci u ime očuvanja reputacije Crkve i svećenstva, kao i neosjetljivost i nemar za patnju žrtava i izostanak pomoći.

Odbor se usudio na najvišoj međunarodnoj razini otvoriti mnoge mračne tajne Crkve koje izgledaju nezamislive u XX i XXI stoljeću: seksualno zlostavljanje djece od strane klera, Magdalenine praonice rublja, otmice i prodaju djece u Španjolskoj, obespravljenost djece svećenika, netransparentnu praksu adopcije djece, Kristovu legiju i slične kongregacije, iskorištavanje djece za pornografiju …

Odbor se nije libio komentirati nedostatke crkvenog zakona, isto onako kako se SS miješa u civilno zakonodavstvo diljem svijeta. Iako mnoge civilne vlasti savijaju koljeno pred  Crkvom i crkvenim zakonikom i dozvoljavaju im prednost čak i pred državnim Ustanovom, Odbor je jasno i otvoreno zatražio promjene i dopune onih propisa koji nisu u skladu s Konvencijom i ugrožavaju realizaciju prava djece. Osvrnu se čak i na tumačenje Svetog pisma u vezi tjelesnog kažnjavanja djece  Izrijekom je poručio da “religija, običaji i tradicija” ne smiju biti opravdanje za kršenje prava djece koja im pripadaju Konvencijom !

Najšokantnije kritike Odbora odnose se na sustavna zlostavljanja djece i mladih od strane klerika-pojedinaca i nekih katoličkih institucija te na obespravljenost djece svećenika.  Najteže optužbe Odbora sadržane su u konstataciji  da  je SS pri bavljenju sa žrtvama raznih oblika zlostavljanja, uključivo i seksualno zlostavljanje od strane klera, ” sustavno stavljala očuvanje prestiža Crkve  i pretpostavljenih krivaca ispred zaštite žrtava”, kao i da je SS  ” neprestano  stavljala očuvanje reputacije Crkve i zaštitu počinitelja iznad najboljeg interesa djeteta”. Odbor optužuje SS-u da je prakticirala omertu, zavjet šutnje pod prijetnjom ekskomunikacije za sve klerike koji su imali saznanja o seksualnom nasilju prema djeci. Značajan dio primjedbi Odbora odnosi sa na odnos Crkve prema žrtvama: okrivljavanja žrtava i njihovih obitelji od strane crkvenih autoriteta, diskreditacija i  obeshrabrivanje žrtava da iznose svoje tužbe, ponižavanje žrtava u nekim slučajevim ( navode se primjeri Grand Jury u Westchesteru, Ryan-ova komisija u Irskoj i Winter-ova komisija u Kanadi) i uvjetovanje financijskog obeštećenja žrtava šutnjom oštećenog djeteta i njegove obitelji.

Odbor stoga i u Zaključnim primjedbama na Drugi periodični izvještaj SS-e i u  Zaključnim primjedbama  na izvještaj SS-e prema čl.12.1.  Neobaveznog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, oba od 31.01.2014, traži lustracije svih klerika upletenih u seksualno zlostavljanje djece i dječju pornografiju u katoličkim institucijama diljem svijeta, procesuiranje pred civilnim sudovima svih osumnjičenika  i onih koji su zločine prikrivali, te obeštećenje i rehabilitaciju žrtava.

U svjetskim i domaćim medijima najviše pažnje posvećeno je kritici Svete Stolice upravo za pandemiju seksualnog zlostavljanja djece od strane klera, praćenu sustavnim prikrivanjem zlodjela i potpunim zanemarivanjem žrtava. Međutim, Odbor iznosi i brojne druge optužbe na račun Svete Stolice, odnosno Katoličke crkve.

Odbor tako traži istraživanje i kažnjavanje odgovornih i zbog drugih teških zločina čiji počinitelji su pod jurisdikcijom SS-e. Radi se o zlostavljanjima djevojaka u opskurnim Magdaleninim praonicama rublja u Irskoj koje su od  1922. do 1996. vodile četri katoličke kongregacije i o otmicama i prodaji djece u Španjolskoj za vrijeme i nakon pada Francovog režima, koji su otkriveni 2011.godine.

Odbor također traži istragu  kongregacija (izrijekom spominje Kristovu legiju) koje koriste psihološku manipulaciju mladih da ih odvoje od obitelji i zatvore u svoja sjemeništa.

Odbor je prva i do sada jedina službena instanca koja, od kada je svećenički celibat uveden kao katolička norma (mukotrpno, od 13. do 15.stoljeća), otvoreno postavlja pitanje sudbine djece čiji su očevi katolički svećenici ! Prvi put se netko relevantan zauzima za prava, interese i dobrobit te djece koja su, kao i danas, stoljećima zatajivana, zanemarivana i stigmatizirana ! Djeca svećenika, tabu koji Katolička crkva vjekovima pomno čuva, i ovdje uvijek stavljajući  svoj interes ispred interesa djece ! Ni moderna, demokratska država o njima ne brine, ne želeći se, zbog malih i slabih zamjeriti moćnoj Crkvi. U demokraciji se takva očita nepravda pokriva distorziranim pojmom religijske slobode ! Srećom, javlja se sve veći broj katoličkih svećenika, pa i onih visokog ranga, koji javno priznaju svoje očinstvo i napuštaju crkvene položaje da bi vršili svoju roditeljsku ulogu.

Sada, konačno, Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda traži od SS-e:

- da  utvrdi broj i identitet svećeničke djece
- da osigura toj djeci prava koje po Konvenciji pripadaju svakom djetetu; da znaju tko su im očevi i da odrastaju uz njihovo sudjelovanje
- da SS prekine praksu tajnih ugovora s majkama svećeničke djece o uzdržavanju djeteta, koji zahtijevaju šutnju majki

 

O djeci časnih sestara se zna još manje, pa ih Odbor (za sada) ne spominje. Rijetko iziđe na vidjelo porođaj neke redovnice, kao što se desilo upravo početkom ove godine u  gradiću Rietiju pokraj Rima. Međutim, ne treba nas u skoroj budućnosti iznenaditi novi crkveni seksualni skandal vezan ovaj put za spolno iskorištavanje i silovanje redovnica od strane svećenika ! Već postoji nekoliko dokumenata sastavljenih od starijih članica vjerskih redova i svećenika o klericima koji su iskorištavali svoje autoritet i  financijske pogodnosti da bi prisilili redovnice na spolne odnose. Posebno često se to događa u Africi, gdje su, zbog visoke zaraženosti HIV-om  časne sestre postale poželjna meta za “siguran” seks, iako se  ukupno spominju 23 države, među kojima i USA, Italija, Irska, Indija i Filipini. Neke redovnice prisiljene su koristiti kontracepciju, a neke su zatrudnile. Mnoge su prisiljene na pobačaj, a onima koje su rodile, djeca su oduzimana i davana na posvajanje.

Za Hrvatske aktualne prilike (i šire) vrlo su značajne primjedbe Odbora na odnos SS-e prema pravu adolescenata na ostvarivanje najveće moguće razine zdravlja, posebno spolnog i reproduktivnog zdravlja. Odbor kritizira stav SS-e o abortusu, koji “očigledno predstavlja rizik za zdravlje i život trudnih maloljetnica”, kao i stavove i prakse SS-e vezane uz kontracepciju, seksualno i reproduktivno zdravlje i informiranje adolescenata, koje imaju negativne posljedice u vidu ranih i neželjenih trudnoća, potajnih abortusa i spolno prenosivih bolesti, uključivši HIV/SIDA.

U vezi prava na zdravlje, posebno reproduktivno i seksualno zdravlje Odbor poziva SS-u:

- da preispita svoj stav o abortusu i dopuni kan.1398. Zakonika kanonskog prava odredbama koje definiraju situacije u kojima je pobačaj dozvoljen
- da prevlada sve zapreke i tabue koji okružuju seksualnost adolescenata i ometaju adolescentima  pristup informacijama o seksualnosti i reprodukciji, uključujući one o planiranju obitelji i kontracepciji, o opasnostima rane trudnoće, o prevenciji HIV/SIDA i o prevenciji i liječenju spolno prenosivih bolesti.
- da pri odlučivanju o bilo čemu što se tiče njihovog zdravlja i razvoja u središte razmatranja stavlja najbolji interes adolescenata
- da osigura edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i prevenciji HIV/SIDA kao dio obaveznog kurikuluma u katoličkim školama, da je ona usmjerena adolescenticama i adolescentima i da se posebna pažnja pridaje prevenciji rane trudnoće i spolno prenosivih bolesti
- da jamči najbolji interes adolescentnih trudnica i da osigura da se njihovo mišljenje u području reproduktivnog zdravlja čuje i poštuje
- da aktivno pridonese širenju informacija o štetama koje mogu uzrokovati rane ženidbe i rane trudnoće te da štiti prava i bori se protiv diskriminacije trudne djece, majki- adolescentica i njihove djece
- da poduzme mjere za podizanje svijesti i zalaganje za odgovorno roditeljstvo i odgovorno seksualno ponašanje, s posebnom pažnjom na dječake i muškarce

Nakon ovakvih preporuka Odbora Katolička crkva diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, trebala bi odustati od neposredne i posredne  harange protiv seksualnog odgoja djece i mladih i u vjerskim i u državnim školama. Dapače, umjesto da tvrdoglavo inzistira na suzdržavanju od seksa prije i izvan braka, trebala bi se aktivno uključiti u informiranje mladih o rizicima ranih trudnoća i ženidbi i opasnostima spolno prenosivih infekcija, te o metodama prevencije neželjene trudnoće i spolno prenosivih infekcija.

U pogledu pobačaja, traženje Odbora da SS izmijeni Zakonik kanonskog prava (kanon 1398.) koji ne dopušta pobačaj ni u kojoj situaciji (bolest ploda, bolest majke, incest, silovanje, privatni i socio-ekonomski razlozi trudnice) od velike je važnosti, jer se u Hrvatskoj već nekoliko godina priprema vjerski inspiriran atak na važeći liberalni  Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., a pritisak Crkve i katoličkih laičkih organizacija je već doveo do odbijanja izvođenja legalnih pobačaja od strane velikog broja ginekologa pozivanjem na “prigovor savjesti”.

Odbor kritizira SS-u i zbog neprihvaćanja potpune zabrane tjelesnog kažnjavanja djece i još uvijek raširenu praksu tučenja djece, pa i ritualnog tučenja, u mnogim katoličkim institucijama. Odbor predlaže SS-i da se  eksplicitno usprotivi primjeni svakog tjelesnog kažnjavanja u odgoju djece, na isti način na koji se usprotivila torturi i drugim grubim, nehumanim ili degradirajućim postupcima ili kažnjavanju i da u skladu s Konvencijom poduzima odgovarajuće mjere za zaštite djece od bilo kakvog tjelesnog ili duševnog nasilja, kako u školama i drugim institucijama, tako i u obitelji. Odbor poziva SS-u da tjelesno kažnjavanje djece eksplicitno  zabrani Zakonikom kanonskog prava i zakonima Vatikanskog grada, pa i da  Sveto Pismo interpretira tako da ono ne dopušta tjelesno kažnjavanje, da se takva interpretacija uključi u teološku edukaciju i vježbu i na taj način uključi u učenje Crkve i njezine aktivnosti.

Odbor spočitava SS-i nedovoljnu zaštitu djece od obiteljskog i rodnog nasilja. Referira na na stav SS-e da, u ime očuvanja prava i dužnosti roditelja, civilne vlasti smiju intervenirati u obitelji tek kada je zlostavljanje djeteta dokazano,  jer se time umanjuju mogućnosti prevencije  zlostavljanja i zanemarivanja djece i nasilja u obitelji. Odbor potiče SS-u da prihvati stajalište da prerogativi roditelja ni na koji način ne umanjuju pravo djeteta na zaštitu od svih oblika zlostavljanja i zanemarivanja , te da svojim autoritetom i utjecajem podupre nastojanja i mjere usmjerene na  borbu protiv obiteljskog i rodnog nasilja. To se odnosi i na borbu protiv onih stavova, tradicija, običaja i ponašanja kojima se često ove vrste nasilja opravdavaju.

Ozbiljne kritike Odbora odnose se na neprihvaćanje SS-e   temeljnih premisa Konvencije. Prema Konvenciji, dijete nije (više) vlasništvo roditelja nego autentična osoba kojoj kao takvoj pripadaju sva ljudska prava, koja ono može uživati u skladu sa svojom dobi i zrelosti i, po potrebi, uz pomoć odraslih članova obitelji i društva. Katekizam katoličke crkve pak ne definira djecu i mlade kao samosvojne ljudske osobe ( čini se da samo embriju priznaje pravo na osobnost i ljudsko dostojanstvo  !!! ), nego naučava “poučljivost i pravu poslušnosti djece”(čl.2216 Katekizma). U članku  2217. doslovno kaže ” Dok god živi u roditeljskoj kući, dijete treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro obitelji “, a tek ” S osamostaljenjem prestaje posluh djeteta prema roditeljima …”. Dijete po crkvenom nauku nema nikakvih prava, nego mora slušati roditelje  i ponašati se u skladu s njihovim zahtjevima (još uvijek prisutno: “Dok jedeš moj kruh…”, “Dok si pod mojim krovom …”).

Odbor zamjera SS-i neprihvaćanje djeteta kao subjekta prava, što je suštinski smisao Konvencije. To se posebno odnosi na restriktivno tumačenje prava djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja, udruživanja i religije te zanemarivanje principa “najboljeg interesa djeteta”  u svim stvarima koje ga se tiču. Dalje Odbor spočitava SS-i diskriminaciju djece

prema njihovoj obiteljskoj situaciji (izvanbračna djeca, djeca u homoseksualnim obiteljima …), prema seksualnoj orijentaciji same djece ili njihovih roditelja  te diskriminaciju djevojčica u odnosu na dječake.

S ciljem potpunijeg priznavanja prava djeteta kao nositelja prava u skladu s Konvencijom, Odbor potiče SS-u da povuče sve  rezervacije  na Konvenciju (3 rezervacije: na čl 24, 13,28, 14 i 16, te tumačenje Konvencije u skladu sa zakonima Vatikana u koje je ugrađen Zakonik kanonskog prava), da poduzme mjere za implementaciju  prava djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja u zakone i propise, da poduzme mjere za promicanje edukacije roditelja o tom pravu djeteta, da planira kurikulume i školske programe na osnovi tog prava, da zastupa aktivnu ulogu djece u svim službama namijenjenim obiteljima i djeci koje vode katoličke organizacije i institucije i da se to pravo u potpunosti  poštuje u stvarima discipline.

Dalje Odbor preporuča da SS  Konvenciji osigura prednost pred Zakonikom kanonskog prava i zakonima Države Vatikanskog grada, da Zakonik kanonskog prava i ostale normativne akte uskladi s Konvencijom i da  izmijeni neke kanone Zakonika kanonskog prava u skladu s Konvencijom. Tako, npr. Odbor traži da SS odmah ukine kanon 1139.  koji djecu rođenu izvan braka diskriminatorno označava i tretira  “nezakonitom djecom” i već gore spomenute izmjene kanona 1398.o pobačaju, a ima i brojnih drugih objekcija.

Odbor također traži da SS-a svojim zakonima prizna ravnopravnost obiteljskih zajednica drugačijih od katoličke obitelji vezane sakramentom ženidbe, te da se zauzme za dekriminalizaciju homoseksualaca, jer postojeća pravila SS-e i praksa uzrokuju diskriminaciju i stigmatizaciju određenih skupina djece i mladih.

U Zaključnim primjedbama Odbora ima još i drugim primjedbi i preporuka vezanih uz obaveze SS-e kao potpisnice Konvencije. Originalne dokumente Odbora na engleskom jeziku zainteresirani čitatelji mogu proučiti na Internetu:

1/UN, Odbor za prava djeteta:  Zaključne primjedbe na Drugi periodični izvještaj SS o provođenju Konvencije o pravima djeteta od 31.01.2014 ( United Nations, Committee on the Rights of the Child: Concluding observations on the second periodic report of the Holy See, 31.01.2014.)

http://tbinternet.ohchr.org/Treaties/CRC/Shared%20Documents/VAT/CRC_C_VAT_CO_2_16302_E.pdf

2/ UN, Odbor za prava djeteta:  Zaključne primjedbe  na izvještaj SS-e prema čl.12.1.  Neobaveznog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, 31.01.2014

(UN,CRC, Concluding  observations on the report submitted by the Holy See under article 12, paragraph 1, of the Optional protocol to the Convention on the Rights of the Child on the sale of children, child prostitution and child pornography 31.01.2014.) http://www.refworld.org/docid/52f89bde4.html

Kako navedeni dokumenti, usprkos odredbama čl.65. Zaključnih primjedbi Odbora, još nisu dostupni široj javnosti na hrvatskom jeziku, njihov prikaz čitatelji mogu naći u tekstovima objavljenim na portalu Protagora:

1/  Gjurić G. Katolička crkva i prava djeteta http://www.protagora.hr/WebSuite/UserData/Dokumenti/PDF2/Katolicka%20crkva%20i%20prava%20djeteta%20Zaklj%20promj%20Odbora%20za%20pd.doc

2/ Gjurić G. Lustracija u Božjoj kući. http://www.protagora.hr/WebSuite/UserData/Dokumenti/PDF2/Gorjana%20Gjuric%20-%20Lustracija%20u%20bozijoj%20kuci.doc

Iako Zaključne primjedbe UN Odbora za prava djeteta nemaju izvršnu snagu, one predstavljaju ozbiljnu kritiku i moralnu osudu SS-e zbog kršenja prava djeteta kojoj nema presedana.

SS se još nije službeno očitovala o Zaključnim prijedlozima Odbora za prava djeteta, osim prvotnih izraza iznenađenja, uvrijeđenosti i odbijanja, te etiketiranja dokumenta “ideologiziranima”. U tom tonu oglasio se krajem ožujka i papa Franjo u Corriere della sera. U formalnim razgovorima delegacije SS-i  Odbora prije donošenja Zaključnih primjedbi, navodno je izrazila određeno približavanje Konvenciji u spornim pitanjima. Hoće li prihvatiti prijedloge Odbora ? Možda joj trenutno najbolje odgovara odšutiti, a prepustiti nižim ešalonima da je brane ? Ipak, ne treba sumnjati da će  SS izabrati pravi trenutak da se i službeno oglasi, na način koji joj u datom času bude najbolje odgovarao.

Kako će se ponijeti države-članice Konvencije o pravima djeteta ostaje također da se vidi. Hoće li unaprijediti realizaciju prava djece u skladu s odredbama Konvencije koje su kao međunarodni pravni instrument prihvatile, ili će ih i dalje subordinirati distordiranoj varijanti prava na slobodu religije ? Hoće li Odbor biti pijetao koji je prerano zakukurikao? U Hrvatskoj ćemo ubrzo imati priliku saznati poziciju Ustavnog suda (ali i brojnih drugih aktera) povodom školskog seksualnog odgoja, kojeg Konvencija promiče a Crkva potire. Kojoj će se privoljeti strani: djeci ili Crkvi ?

Zagreb, 01.04.2014.

Kako stoje stvari?

Posted by CFI On December - 3 - 2013Comments Off

Piše: Josip Kregar
Iz knjige “Porijeklo sumnje”

Knjiga je gotova. Posao nije. Nije bilo uzalud. Doista, danas svi govore i mozda misle, te drze neupitnim isti- nama ono sto su pred dvadeset godina mislili i govorili samo neki. Na kraju krajeva Hrvatska ulazi u Europu s ocjenom da je zemlja stabilne demokracije. Zato se raduj- mo uspjehu. Ne zadugo, ne zauvijek. Posao nije gotov.

Zato se treba kloniti odusevljenja trenutnim uspjesima ili okolnostima. Malajska poslovica kaze: »Just because the river is quiet does not mean the crocodiles have left.«

Posao politike nije jednokratna radnja, vec trajna djelatnost. Posao ponekad znaci stalno pocinjanje, a cesto znaci da kraja nema. U uspjehu ne oholiti se, u neuspjehu ne zdvajati. Nekad je bilo da nikak ni bilo, pak opet bu da nikak ne bu.

Napredak je nacelno reverzibilan. U proteku vremena mora se desiti neki zastoj, reverzibilnost, neka smetnja ili proces, ne nuzno kao strahota nekog rata ili invazije, provale revolucionarnog dogadaja. U vremenima velikih i brzih drustvenih promjena, u vremenima revolucija, pa bile one seksualne, politicke ili feministicke, nastaje strahovita neizvjesnost.

Raste pritisak prema solidarnosti i drustvenoj homogenosti, prema dokazivanju identiteta i projekciji problema na neprijatelja. Mogućnosti se podcjenjuju, izvori se smatraju ogranicenima, obilje i strah od sutrašnjice rastu.

U sto vjerovati i na koga se osloniti? Sloboda sama po sebi za mnoge nije ravnoteza i sigurnost, vec teret i neizvjesnost.

Izvori neizvjesnosti postaju za milijunske mase nepodnošljiv psihološki teret, pa solidarizam, koji ne podnosi individualnu slobodu, postaje privlačan oslonac, sredstvo redukcije na nekadašnje tradicionalne vrijednosti jednostavnog svijeta.

Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anarchy is loosed upon the world.
The best lack all conviction, while the worst Are full of passionate intensity.
(William Butler Yeats, The Second Coming, 1919.)

Naravno, pametnih i obrazovanih ljudi ima malo. Cak i takvi teze individualizaciji i male i beznacajne razlike isticu prije i vise od slaganja. Ne daju se pretvoriti u poslusne vojnike stranaka, teze onome sto nije ni realno ni moguce. Tu tanku intelektualnu elitu, barem kod nas, tra- dicionalno resi i sklonost osobnom isticanju, pretjeranosti, socijalnom autizmu i preziru vulgarne mase – sto se samo po sebi i moze razumjeti – ali onemogucava da postanu i dominantna politicka elita. Sklonost velikim ocekivanjima, kad izostanu brzi uspjesi, vodi pasiviziranju, cinizmu i vjeri u nadmoc osobne izolacije.

A neobrazovanih, minus inteligentnih, zlobnih i kukavica ima u izobilju. A sve se to dogada u drustvu masovne psiholoske nestabilnosti, kad stare vrijednosti ne vrijede, a nove se ne priznaju, u drustvu nezrelih institucija, imi- tiranih normi i blentavih rituala moci, statusa i razmetljivih materijalnih aspiracija. Svojedobno, davno, pisao sam da zemlju vode intelektualno prosjecni, a moralno problematicni, da zaostajemo u tehnologijama i znanju, da se rusi svijet trajnih vrijednosti i emocionalnih uporista, da vlast brzo gubi legitimnost, da u politici vrijedi negativna selekcija – godine su prosle i mnogo toga se promijenilo, ali tvrdnje stoje.

Ovaj dugi izvod moze se svesti u nekoliko recenica. Posao politike – otvaranje i modernizacija drustva – nije dovrsen zauvijek. Sve moze zapoceti ponovno. Trenutno primirene strasti mrznje, spremnosti na ugodnu poslusnost, podloga su kvarenja demokracije. Nije to sudbina i mentalitet, vec strah od neizvjesnosti i strah od buducnosti. Neprijatelji demokracije i slobode ne spavaju, udruzuju se i povezuju. Potisnuti su bili iz svijesti i srca obicnih ljudi, no znaju da u vremenu stresa, u trenucima depresije, jav- no mnijenje gubi ravnotezu i postaje zrtva zvucnih parola. U politickom zivotu razum se ponekad povlaci, a vjera u vode, simbole i mrznja prema odabranom neprijatelju pre- vladaju. Doslo je vrijeme nevjerice i straha od otvorenog i demokratskog drustva, politika kao profesija i politicari kao sloj su omrznuti. Promisljeni ljudi previse sumnjaju i cesto kompliciraju. A prakticno i lagodno vodici su kroz zivot. Tu je porijeklo i uzrok sumnje.

Medutim, pitanje sto uciniti ako je tako, to je vec pitanje politike. A politika znaci »dugo i uporno busenje tvrdih dasaka, sa strascu i mjerom istodobno«, i u takvom slomu iluzija i nema druge vec primiti se posla uporno i s ocekivanjem da se mnogo i zauvijek i ne moze postici.

O REFERENDUMU: KLERIKALIZAM vs SEKULARIZAM

Posted by CFI On December - 2 - 2013Comments Off

SVI SMO MI NA DNU, SAMO NEKI OD NAS GLEDAJU U ZVIJEZDE

Oscar Wilde, Lady Windermere’s Fan, 1892, čin  III

Piše: Dr.sc. Gorjana Gjurić, dr.med.

Nekoliko dana dijeli građane Hrvatske[1] od prvog narodnog ustavotvornog referenduma. Neće se odlučivati žele li ustavnu garanciju prava na besplatno zdravstvo ili besplatno obrazovanje ili 8-satno radno vrijeme, nego hoće li definicija braka kao zajednice muškarca i žene iz Obiteljskog zakona biti podignuta na razinu Ustava, čime bi je se zabetoniralo na neodređeni rok. Cilj inicijative za izmjenu Ustava jeste onemogućavanje homoseksualnim zajednicama u Hrvatskoj sklapanje braka i/ili posvajanje djece, a povod su novi zakoni koji to omogućavaju u nekim državama razvijenog svijeta. Pokretač i realizator referendumskog izjašnjavanja je tzv. građanska inicijativa “U ime obitelji”. Pokazalo se je da je to konzervativno-klerikalna grupa obrazovanih i dobrostojećih građana povezana katoličkim naukom o homoseksualnosti kao teškom izopačenju (čl.2357-2359 Katekizma), te rodbinskim, političkim, poslovnim i inim manje vidljivim vezama[2]. Izdašnu podršku daje joj u Hrvatskoj vrlo moćna Katolička crkva, neke veće i manje desničarske političke stranke ali i oko 750 000 hrvatskih građana.

Ono što u ovim predreferendumskim turbulencijama još nije postalo sasvim jasno vidljivo jeste  da je referendum protiv homoseksualnih članova našeg društva, od milja nazvan “U ime obitelji”, dio jedne globalne klerikalno-konzervativne (kontra)revolucije, koja ima daleko veći zamah. U grubo, radi se o suprostavljanju klerikalnog[3] i sekularnog[4] koncepta društva i države koji, s različitim intenzitetom, traje već 150-200 godina. O tome valja nešto reći i razmisliti, kako prije tako i nakon referenduma koji je pred nama. Pomoći će boljem sagledavanju onog što se sada događa. A u suštini se ne događa ništa novo pod Suncem, sve je to déjà vu.

Aktualna borba protiv prava homoseksualnih osoba (” kampanja “U ime obitelji”), protiv in vitro oplodnje a za prava zigote[5], blastociste[6], embrija[7] nasuprot pravima žene-trudnice[8], te protiv pobačaja (kampanja “I ja sam bio embrij” i “Jedan od nas”) i protiv spolnog odgoja u školama (kampanja Revolucija Nepomirenih ili Revolucija medvjedića ) koje se odvijaju u Hrvatskoj, samo su dijelovi globalnog katoličkog projekta tzv. nove evangelizacije kojim Katolička crkva (KC) želi raskrstiti sa sekularizacijom društva i indiferentnosti prema vjeri, te ponovno zadobiti kontrolu nad mislima i djelima, dušama i tijelima ljudi, kakvu je imala barem 1500 proteklih godina. Kako je svjetovnu vlast crkve još u davnim stoljećima preuzela država, preostala joj je borba za čovjeka. Ljudska seksualnost je snažna sila koja se u XX stoljeću izmaknula kontroli, pa je treba ponovno zauzdati i podvesti pod katoličke norme. Zato se crkva prije svega prihvatila hetero- i homoseksualnih veza, tradicionalne obitelji, rađanja djece, pobačaja, kontracepcije, spolnog odgoja i medicinski potpomognute oplodnje.

 

1. Crkveni program nova evangelizacija

Pred nama i među nama se upravo odvija nova etapa borbe protiv sekularizma.

Prva etapa službeno je započela  još  1864. (u godini koja dolazi crkva će možda slaviti 150. godišnjicu, ako nađe razloga za slavlje ?!), kada je papa Pio IX enciklikom Quanta Cura i dodatkom Syllabus errorum [9]osudio liberalizam, socijalizam, komunizam, racionalizam, ideju nacionalne crkve, vlast temeljenu na demokraciji, građanski brak, obavezno školovanje, odvajanje crkve od države,  slobodu vjeroispovijesti, vjersku toleranciju, slobodu savjesti, slobodu govora …dakle sve društvene ideje i pojave proistekle iz Prosvjetiteljstva i Francuske revolucije koje su mijenjale društeni poredak stoljećima temeljen na crkvenom nauku.

Prije Pije IX je 1832. Grgur XVI u Mirari vos osudio odvajanje crkve i države kao “deliramentum” (ludilo). Kao pogrešno shvaćanje proglasio je stavove da nijedna vjera nema prednost pred drugom, da pojedinac ima pravo samostalno prosuđivati o religiji, da je ljudska savjest jedini i samodostatni vodič čovjeka, da svatko ima pravo objaviti svoje mišljenje, kakvo god ono bilo…

Početkom XX stoljeća nastupa pretežno unutarcrkveni obračun s proponentima  liberalnih, sekularnih ideja među klerom. Tzv. “modernistička hereza”[10], nazvana i sintezom svih hereza, osuđena je 1907. dekretom Svetog uficija Lamentabili sane exitu  (nazvan i Syllabus Pija X), a potom enciklikom Pija X Pascendi Dominici gregis[11]. Tisućudevetstodesete slijedi anti-modernistička zakletva[12], koju moraju polagati svi katolički biskupi i svećenici koji podučavaju religiju. Ukinuta je tek nakon ½ stoljeća, u doba 2.Vatikanskog sabora. Borba protiv heretičnog svećenstva potpomognuta je tajnom Pijovom bratovštinom koja je špijunirala i prijavljivala svećenike sumnjive za “modernizam”.

Tada crkveni projekt nije uspio. Quanta Cura i Sillabus naišli su na otpor najvećeg broja monarha onog vremena, najviše zbog presizanja crkve u domenu svjetovne vlasti. Kada je papinstvo u borbama za ujedinjenje Italije 1870. godine izgubilo Papinske države i svedeno na 0,5 km2 Vatikana, ni jedan vladar nije protestirao osim katoličkog predsjednika Republike Ekvadora Gabrijel Garcia Moreno. Sekularizacija je napredovala i sve više preuzela i ona područja ljudskog života koja su stoljećima bila neprikosoveni crkveni zabran. Kroz XIX i XX stoljeće šire se  sloboda vjeroispovijesti, sloboda savjesti i vjerska tolerancija pa Katolička crkva prestaje biti jedina državna crkva u mnogim državama, zakonima se utvrđuje odvajanje države i crkve, uvođenjem državnih škola crkva gubi monopol nad odgojem i obrazovanjem mladih, ustanovljeni su građanski brak i razvod braka. Žene se tegobno i vrlo postupno izdižu iz tisućljetne obespravljenosti u obitelji i društvu. U XX stoljeću u većini zemalja stiču pravo glasa, visokog obrazovanja i političkog djelovanja, na kraju i pravo da raspolažu svojom reproduktivnom funkcijom. Izjednačuju se prava bračne i vanbračne djece, izvanbračne veze gube zazornost u  društvu i legalno se izjednačavaju s brakom, dekriminaliziraju se homoseksualci i td.

U suprostavljanju prodoru sekularizma, liberalizma, socijalizma i komunizma započinje političko djelovanje katoličke crkve, nastaje klerikalizam. U mnogim državama nastaju katolički pokreti, katolička akcija,  kasnije i katoličke političke stranke. Vjernici postaju vojska a kler generali.

Za vrijeme i nakon II vatikanskog sabora (1962-1965) Pio VI je uočio da je nova evangelizacijasve više neophodna, zbog raskršćanjenih prilika u naše doba i mnoštvu osoba koje su krštene ali žive mimo svakog kršćanskog života…” ( Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi )

Papa Ivan Pavao II posvetio je potrebi nove evangelizacije značajan dio svog pontifikata. U svojoj apostolskoj pobudnici Cristifide laici navodi  Cijele zemlje i narodi, gdje su vjera i kršćanski život bili nekoć u procvatu i kadri uroditi zajednicama žive i djelotvorne vjere, danas su podloženi teškom iskušenju, ponekad su čak duboko promijenjeni, zbog dugotrajna indiferentizma, sekularizma i ateizma”.

Papa dalje konkretizira svoje viđenje stanja u Evropi, područjima tzv. “stare kristijanizacije”: “Radi se, naročito, o zemljama i narodima tzv. Prvoga svijeta, u kojem gospodarsko blagostanje i konzumizam ili duh potrošnje, iako pomiješani sa strahovitim stanjima siromaštva i bijede, nadahnjuju i potiču da žive ‘kao da Boga nema’. Vjerski indiferentizam i posvemašnje praktično neobaziranje na Boga u rješavanju i najtežih životnih pitanja ništa manje nisu zabrinjavajući i razorni od otvorenog ateizma. Pa i kršćanska vjera, premda preživljuje u nekim tradicionalnim i ritualističkim očitovanjima, sve više ide tome da bude iskorijenjena iz najvažnijih trenutaka života, kao što su rođenje, trpljenje i smrt. [...]

“U drugim krajevima i narodima,”-nastavlja papa,” postoji opasnost da se ta moralna i duhovna baština danas naprosto rasprši pod utjecajem mnogostrukih procesa, među kojima se ističu sekularizacija i širenje raznih sekti.

Nova etapa nove  evangelizacije, kojoj upravo svjedoči mlado i staro naših dana, može se datirati s ustanovljenjem Papinskog vijeće za promicanje nove evangelizacije [13] kao novog dikasterija Rimske kurije u rujnu 2010. godine od strane pape Benedikta XVI. Benedikt XVI proglasio je Godinu vjere 2012/2013, a “Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere” bila je tema Općeg zasjedanja Biskupske sinode 2012.

Za novu evangelizaciju poseban su izazov, zabrinjavajući gubitak osjećaja za sveto, sve do toga da se čak došlo do dovođenja u pitanje onih temelja koji su se činili neprijepornima, kao i postavljanja u pitanje zajedničkog razumijevanja osnovnih čovjekovih iskustava kao što su rađanje, umiranje, življenje u obitelji, te oslanjanje na naravni moralni zakon” (Ivan Pavao II, Christifidele laici).  Zaključak glasi: Zasigurno je da postoji hitna potreba prepravljanja kršćanskog tkiva ljudskog društva.

 

2. Nova evangelizacija s tribune Ujedinjenih naroda

Crkva se ozbiljno latila “hitnog prepravljanja kršćanskog tkiva ljudskog društva.” Kako smatra da je njezina dužnost pronositi evanđelje svim ljudima na Zemlji a ne samo katolicima  / “Dođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19-20)/, najpogodnija platform je organizacija Ujedinjenih naroda čije su članice 193 države svijeta i koja je izrasla u jednog od najutjecajnijih izvora međunarodnog  prava.

Vatikan/Sveta stolica nije članica Ujedinjenih naroda, ali od 1964.(generalni tajnik UN i papa Pavao VI) godine uživa osebujan status tzv.” stalnog promatrača-države ne-članice”, kakav nema ni jedna druga religijska institucija[14]. Ta jedinstvena pozicija omogućava joj sudjelovanje u radu mnogih agencija i tijela UN-a i Glavnoj skupštini i zastupanje svojih religijskih uvjerenja o najosjetljivijim temama našeg vremna. Za razliku od drugih stalnih promatrača pri UN (npr. EU, Svjetska banka, MMF, Međunarodni crveni križ, Društva crvenog polumjeeca, Islamska konferencija…) Sveta stolica u svojstvu države često ima pravo glasa, a kako se odluke donose konsenzusom, njezino neslaganje minira odluke većine. Vješto ekvilibrirajući prema potrebi sa svojim  bizarnim dvojnim statusom suverene države i univerzalne religije, katolička crkva koristi UN kao oltar s kojeg nastoji evangelizirati čitav globus. Papa Pavao VI u govoru u UN 1965. dobro je eksplicirao zadaću Svete stolice u UN: „ Vi dobro znate tko smo Mi. Bez obzira što mislili o Rimskom pontifeksu, vi znate Našu misiju: mi smo nositelji poruke cijelom čovječanstvu.“[15] Stoga se u zadnje vrijeme počinje s više strana propitkivati pravna osnova za ovako ekskluzivan status katoličke vjerske organizacije u UN na uštrb ostalim vjerskim organizacijama, a neki dovode u sumnju i  pravnu valjanost državnost Vatikan[16].

Kako sekularizacija nekih egzistencijalnih ljudskih stanja, kao što su” rađanje, umiranje, življenje u obitelji, te oslanjanje na naravni moralni zakon(Ivan Pavao II, Christifidele laici) crkva ocjenjuje najtežim segmentima dekristijanizacije, ona se poduhvatila trudnoće i pobačaja, kontracepcije, medicinski potpomognute oplodnje, eutanazije, obitelji, istospolnih osoba i njihovih zajednica… da sve to podvede pod “naravni moralni zakon”, tj. katoličke vjerske norme.

Crkva stoga poseban otpor pruža aktivnostima Ujedinjenih naroda i država-članica koje se odnose na spolno i reproduktivno zdravlje[17] i reproduktivna prava[18] kao i na teoriju spolnih/ rodnih identiteta i orijentacija [19].  Na sve moguće načine podriva međunarodni  sporazum o tim problemima, koji je 1994. prihvatilo 179  vlada država svijeta na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju u Kairu [20]. Opstruira također rezultate 4.svjetske konferencije o ženama[21], Beijing 1995., kao i dokumente UN koji djeci i mladima daju pravo na sveobuhvatnu seksualnu edukaciju (npr. UN  Konvencija o pravima djeteta, Izvještaj UN specijalnog izvjestitelja o „Pravu na edukaciju“ 2010.g i mnoge druge). Razlozi suprostavljanja crkve su  eminentno religijske prirode, iako se povremeno  u argumentaciji  koristi i zloupotreba znanstvenih spoznaja (npr.o načinu djelovanja kemijske kontracepcije, posebno hitne kontracepcije, o neučinkovitosti kondoma…o fiziologiji oplodnje…) i poziv na osnovna ljudska prava (ali pod tom sintagmom crkva ne misli na ljudska prava iz UN Deklaracije o pravima čovjeka, koju nije niti potpisala, nego na tzv.naravna prava, koja su dar nadnaravne sile izvan čovjeka).

Sveta stolica nije osamljena u svom nastojanju. Pridružene su joj mnoge konzervativne snage iz politike i nevladinog sektora, čak i ljudi iz znanosti, umjetnosti, sporta, estrade, biznisa. Ilustrativan primjer takvog ujedinjenog djelovanja protiv programa seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava Ujedinjenih naroda može se dobro isčitati npr. iz internetske publikacije katoličko-političkog tink-tanka Catholic Family & Human Rights Institute [22], a ima i sijaset drugih. Uspjeh koji su do sada postigli jeste izostavljanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava iz Milenijskih razvojnih ciljeva Ujedinjenih naroda od 2000. do 2015. godine [23]. Time je djelomično umanjena prilika da spolno i reproduktivno zdravlje i prava  dobiju onaj status  koja po svojoj važnosti imaju za društveni razvoj cijelog svijeta. Zabrana korištenja američkih fondova za rad nevladinih udruga koje se bave pobačajem kao i istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama koje je, vjerski motiviran, uveo Bush jr. (predsjednik od 2001-2009., predsjednik H.B. Obama je tu zabranu ukinuo) također su štetili implementaciji akcijskog plana ICPD-a i napretku znanost.

 

3. Nova evangelizacija kroz EU

Vatikan kao teokratska država ne ispunjava uvjete za članstvo u EU, ali ima s njom razvijene odnose, uključujući i obostrane diplomatske predstavnike.

Na razini EU, crkva izdašno koristi čl.51. Ustava EU koji u procesu donošenja odluka traži dijalog s vjerskim organizacijama. I ovdje Vatikan, poduprt istomišljenicima iz politike i civilnog društva kontinurano nastoji nametnuti svoju doktrinu o moralnom statusu embrija, pobačaju, kontracepciji, medicinski potpomugnotoj oplodnji, braku,obitelji, homoseksualnim vezama i srodnim temama.

Ipak je Evropski parlament 2002.godine donio rezoluciju o spolnom i reproduktivnom zdravlju[24] koju je Parlamantarna skupština Vijeća Evrope  osnažila Rezolucijom 1903/2010.[25]. Dvijetisućeiosme godine prihvaćena je rezolucije 1607/2008 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope o pristupu sigurnom i legalnom pobačaju u Evropi [26]. U svibnju  2013. podnesen je  Evropskom parlamentu draft izvještaja o spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima[27] , koji je, međutim upravo ovih dana, zahvaljujući aktivizmu konzervativnih snaga, vraćen „na popravni“[28].

Pobačaj, koji kao tema izaziva najjače polarizacije u društvu, EU ostavlja u zakonodavnoj ingerenciji država članica. Šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća pobačaj je dekriminaliziran u većini zemalja razvijenog svijeta.[29] Početkom trećeg milenija u Evropi državno zakonodavstvo dopušta pobačaj iz slijedećih razloga: u 96% država zbog spašavanja života trudnice, 90% država za očuvanje tjelesnog i mentalnog zdravlja žene, 88% država zbog bolesti fetusa, 87% država zbog silovanja i incesta, 79% država  zbog ekonomskih i socijalnih razloga i 69% država na zahtjev trudnice.[30] Zabrana svakog pobačaja postoji još samo u Malti. Katolička crkva je vrlo nezadovoljna takvim stanjem i u sklopu nove evangelizacije nastoji pobačaj zabraniti ili ograničiti. Pri tome se ne obazire niti na teško dosegnuta prava žena da autonomno odlučuju o svom životu i tijelu, niti na umiranje i oboljevanje žena koje pribjegavaju ilegalnim, nesigurnim pobačajima, posebno u zemljama  Trećeg svijeta[31].

Kampanja protiv pobačaja  delegirana je na anti-choice nevladine organizacije koje su bliske crkvi i političkoj desnici. Upravo sada je u EU  anti-choice strana u tu svrhu  promptno iskoristila novouvedeni model participativne demokracije (kapa dolje !), koji građanima EU daje mogućnost da neposredno predlažu zakone i propise. Pokrenula je građanska inicijativa za zaštitu prava embrija One of us (Jedan od nas). Do sada je prikupljeno gotovo 2 000 000 potpisa građana. Upravo planiraju osnovati evropsku federaciju  koja će raditi na “obrani ljudskog života od začeća” pred institucijama EU, što bi, nakon eventualne potpune zabrane istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama, u perspektivi moglo dovesti i do zabrane pobačaja i možda i in vitro fertilizacije[32].

Odmah po ulasku Hrvatske u EU inicijativi Jedan od nas pridružile su se i hrvatske srodne grupe udružene u tzv. Hrvatski savez za život „CRO-VITA“.[33]Vode ih osobe ideološki povezane s radikalnom desnicom (HRAST, Krug za Trg…), a po profesiji su jedna internistica, doktorica znanosti i profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (sic !) i jedan zagrebački odvjetnik koji se hvali pripadnošću konspirativnom „stošinečkom krugu“, iz kojeg su niknuli HDZ i Franjo Tuđman kao njezin predsjednik.

 

3. Nova evangelizacija na lokalnoj razini

3.1. Kriminalizacija pobačaja

Na razini pojedinačnih država, pa i Hrvatske, crkva novim Katekizmom i mnogobrojnim drugim sredstvima nastoji postići donošenje takvih državnih zakona koji će reinstalirati  kriminalnizaciju pobačaja. Žene danas, i naše kćeri i unuke sutra bi time došle u položaj koji je za mlade ljude bez vlastitog iskustva vrlo zorno prikazan u filmu If These Wals could Talk  iz 1996. Tamo Demi Moore, Sussy Spacek i Anne Heche pričaju potresne sudbine žena koje čine pobačaj 50-ih, 70-tih i 90-tih godina XX stoljeća.

Tražeći odgovarajuće kaznene sankcije za pobačaj,crkva izravno ulazi u sferu politike, namećući religijski nauk zakonima države !

Novi Katekizam katoličke crkve [34]o tome kazuje: ” Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morat će zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava (čl.2273.Katekizma).

I dalje, Katekizam čak optužuje državu da ” nekim proglašenim zakonom”(aluzija na zakone kojima su regulirani pobačaj i „umjetna oplodnja“, opaska autorice)…” niječe jednakost sviju pred zakonom” (aludira se na jednakost embrija i čovjeka, opaska autorice ) , čime “bivaju ugroženi sami temelji pravne države”. ( čl.2273. Katekizma)

Bojeći se da sekularizirana katolička i nekatolička javnost neće dobrovoljno prihvatiti odredbe  novog Katehizma o zabrani pobačaja[35], katolička hijerarhija priklanja se prisili. Automatska ekskomunikacija očito više ne pali, pa su potrebni djelotvorniji pritisci. Smrtne kazne u Evropi više nema, ali i zatvorska kazna za ženu i sudionike u pobačaju (doktore, med.sestre, …) bi mogla poslužiti svrsi. Strah je prokušano snažan motivator; ne kaže se uzalud „Dobar je strah kome ga je bog dao !“

Zato crkva nastoji prisilu delegirati na državne vlasti, tražeći od njih da donesu civilne zakone koji će penalizirati ono što odstupa od  religijskih normi katoličke crkve. Od tzv. “konstantinovskog obrata” crkva se služila državnom silom, tzv.”bracchium saeculare” za učvršćivanje svojih zahtjeva i ostvarivanje svojih interesa. U takvoj raboti  ima višestoljetno iskustvo s Inkvizicijom; država je spaljivala, vješala, utapala, rasčetvoravala na kotaču…sve one koje je crkva proglasila krivim, a crkva  se predstavljala kao blaga i milosrdna; ona ne prlja ruke i „ne prolijeva krv (Ecclesia non sitit sanguinem)“.

Od tzv. “konstantinovskog obrata” crkva se služila državnom silom, tzv.”bracchium saeculare” za učvršćivanje svojih zahtjeva i ostvarivanje svojih interesa. U takvoj raboti  ima višestoljetno iskustvo s Inkvizicijom; država je spaljivala, vješala, utapala, rasčetvoravala na kotaču…sve one koje je crkva proglasila krivim, a crkva  se predstavljala kao blaga i milosrdna; ona ne prlja ruke i „ne prolijeva krv (Ecclesia non sitit sanguinem)“.

Katolička crkva i njezini istomišljenici stigmatiziraju liječnike koji vrše pobačaje („ubojice nevinih“, „aborteri“, „loši katolici“…), kao i medicinske sestre koje im asistiraju. Izloženi su unaprijed izrečenoj ekskomunikaciji od strane crkve i od crkve orkestriranoj osudi dijela javnosti, što mnoge navodi da odbijaju vršenje legalnih pobačaja u za to opremljenim i ovlaštenim zdravstvenim ustanovama pozivajući se na „ prigovor savjesti“.  Pojedinci i neke vjerske udruge protiv pobačaja („Božja vojska“, „Božje ovčice“)  dosegli su 90-tih godina u SAD stupanj tzv.kršćanskog terorizma[36]: koristili su bombaške napade, podmetanje požara, razbijanje stakala, šaranje zidova, prosipanje čavala po prilaznim putevima klinika u kojima se obavlja pobačaj . Osoblje klinika, liječnici, medicinske sestre i paramedicinski radnici također su izloženi pritisku i nasilju u bolnicama, kod kuće, na internetu. Dogodilo se nekoliko ubojstava  zdravstvenog i nezdravstvenog osoblja koje je radilo u klinikama za pobačaje, među njima i nekoliko liječnika. Proizveli su takav teror da su u nekim saveznim državama sve klinike u kojima je izvođen pobačaj zatvorene !

U Hrvatskoj, prema izjavi ginekologa i obstetričara prof.dr.sc.Ante Čorušića, koji je momentano i predsjednik Hrvatskog društva katoličkih liječnika, 75% ginekologa u vodećoj ginekološkoj ustanovi u Hrvatskoj ne vrši pobačaje pozivajući se na prigovor savjesti ! [37] Tako je u zagrebačkoj “ Petrovoj“, u 2011.godini obavljeno samo 33 od 964 legalno inducirana pobačaja u čitavom Zagrebu. U Hrvatskoj je nedavno odjeknu i slučaj jedne primalje Knina, koju se zbog odbijanja sudjelovanja u izvođenju pobačaja, predstavlja kao nacionalnu  heroinu. Tako i kod nas legalan i siguran pobačaj postaje nedostupan ili teško dostupan[38] .

 

3.2. Protiv medicinski potpomognute oplodnje

Za crkvu su sve metode liječenja neplodnosti tehnikama medicinski potpomognute oplodnje “teško nemoralne” i “moralno neprihvatljive” (čl.2374.-2379. Katekizma).

Međutim, kako su ove metode liječenja neplodnosti prihvaćene u cijelom svijetu i već je  njima rođeno oko 5 milijuna djece (u Hrvatskoj od 1983. oko 20.000), crkvi je teško direktno je napadati i tražiti zabranu. Zato ona djeluje “odozdo”. Traži zaštitu embrija. Posebno pre-embrija preostalih nakon in vitro oplodnje, kojih se u svijetu  čuva oko 1 milijuna (u Hrvatskoj oko 15-20 tisuća).

Pitanje ranih humanih embrija preostalih nakon in vitro oplodnje crkva je uzdigla do planetarnog problema. Radi se najčešće o pre-embrijima u stadiju blastociste .[39] Njih je moguće upotrijebiti za novu in vitro oplodnju iste žene, darovati ih drugim neplodnim žena za in vitro oplodnju, donirati za znanstvena istraživanja embrionalnih matičnih stanica, trajno ih čuvati zamrznute ili ih uništiti. Katolička crkva međutim ne prihvaća ni jedan od ovih modaliteta. Zapravo traži prekid in vitro fertilizacije, jer bi s time nestatalo i prekobrojnih embrija u budućnosti. Pitanje postojećih pohranjenih embrija smatra nerješivim.[40] U EU upravo teče takva inicijativa za zaštitu embrija pod nazivom “Jedan od nas“. I ona, kao i naš referendum za ustavnu zaštitu braka, ima svoj skriveni sadržaj. Kako je pitanje abortusa izvan ingerencija EU, u nadležnosti država-članica, inicijativa ne može na  razini EU tražiti zabranu pobačaja. Ali može tražiti zaštitu embrija u medicinskim istraživanjima. Nakon eventualne potpune zabrane istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama, u perspektivi može doći i do zabrane pobačaja i možda i in vitro fertilizacije[41].  (za više informacija vidjeti predhodni pausus Nova evangelizacija kroz EU)

Iskorištavajući simboličku vrijednost zametka kao klice života i potencijalne ljudske osobe, crkva govori o blastocistama neiskorištenim za in vitro fertilizaciju kao o stotinama tisuća ( u Hrvatskoj 15-20 000) ljudskih bića osuđenih na uništenje, o novom holokaustu, o “pokolju nevine dječice” ! Smrznute blastociste koriste se kao još jedan argument protiv in vitro oplodnje, koja je po crkvenom učenju sama po sebi amoralan i grešan čin. Osobe koje  pribjegavaju medicinski potpomognutoj opladnji optužuje se za ubojstvo s predumišljajem  blastocista, po crkvi nevinih ljudskih bića, a djecu rođenu in vitro  fertilizacijom kao sukrivce u ubojstvu vlastite braće i sestara !

 

3.3. Protiv ravnopravnosti homoseksualaca

O homoseksualizmu i homofobiji vidjet na Protagori http://www.protagora.hr/Iz-medija-clanak/Tko-voli-nek-izvoli-Sto-katolicka-crkva-naucava-o-spolnosti/334/

 

4. Pritisak na političare-katolike

Da bi osigurao donošenje državnih zakona po mjeri crkve, Vatikan je 2003.godine donio Doktrinarnu notu  o nekim pitanjima  participacije katolika u političkom životu ( Kongregacija za nauk vjere, prefekt kardinal J.Ratzinger)[42] kojom  se nastoji direktno utjecati na rad katolika-zakonodavaca i odluke političara-katolika. Prema uputi kardinala Ratzingera  u memorandumu Kongregacije za nauk vjere “O nedostojnima za  primanje  svete pričesti[43] iz srpnja 2004., Zakonik kanonskog prava u kan. 915. već daje

osnovu kojom crkva može, kad hoće ili kad to bude htjela, uskraćivanjem pričesti i / ili prijetnjom izopćenja natjerati katoličke političare, pravnike i druge poluge vlasti da donesu zakone po mjeri crkve. Iako se (još) ne radi o tako radikalnom političkom pritisku kakav je Pio XII izveo u godinama nakon završetka II svjetskog rata, kada je ekskomunicirao sve talijanske komuniste i njihove simpatizere i glasače (više desetaka milijuna ljudi, najmasovnija ekskomunikacija do sada izrečena !)[44] i, uz pomoć CIA-e postigao gubitak izbora socijalističko-komunističke koalicije u korist demokršćana u poratnoj Italiji, nije na odmet podsjetiti se tih zbivanja, jer  odlično ilustriraju moć crkve u političkoj areni.  Nije to dalekoni  ni od već spomenute antimodernističke zakletve iz 1910., kojom su u ono vrijeme, umjesto političara, disciplinirani svećenici i kandidati da ne prihvaćaju i šire tzv. „modernističku herezu“ i da naučavaju isključivo odobrenu katoličku dogmu. U svakom slučaju, pritisak na političare-katolike kojeg vrši crkva je zabrinjavajući, jer demokratske države u datim okolnostima vrlo lako mogu postati teokracije. U muslimanskom svijetu za to već imamo poučnih primjera ( npr.Iran za vrijme Homeinija, Afganistan pod vlašću talibana). Je li zakletva[45] koju demokratski izabrani političari polažu na sekularni Ustav  dovoljna brana od prodora religijskih načela i praksa u strukturu države ? To nije sigurno, jer državni zakoni u mnogim zemljama priznaju i prigovor savjesti, a crkva naučava da katolike ne obavezuju civilni zakoni koji su suprotni „čudoređu“, tj.učenju crkve. „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“ Dj 5,29 (čl. 2256. Katekizam)

Ako još i predsjednik Republike svoju prisegu završava s “Tako mi bog pomogao !”, još smo dalje od razdvajanja  religije i politike.

 

5. Mamac za vjernike : Gradnja novog katoličkog kulta nerođenih

Osim batine, crkva ima i mrkvu. Za svoju pastvu i ostali puk koje najviše plijeni magijski i performativni  aspekt  vjere, crkva samostalo ili kroz vjerničke udruge uvodi nove rituale, ceremonijale i obrede. Buja laička pobožnost ! Gradi se novi katolički mit !

Dižu se spomenici za pobačene, održavaju se crkveni sabori, molitve, molitvena bdijenja i mise za nerođene. Vijore zastave, njišu se raspela, prebiru se krunice, pjevaju se nabožne pjesme… Svečana ruha, zlatni vezovi, purpurne mitre, raskajane žene, razjareni muževi, sitna dječica kao ukrasilice…milina pogledati !

U Argentini je, nakon posjete Ivana Pavla II, argentinski predsjednik Carlos Menen (nedavno osuđen za šverc oružja) dekretom proglasio 25. 05. “Danom nerođene djece”, a isto je ove godine proglasio čileanski kongres. U obje države pobačaj je ilegalan.

U SAD su neke anti-choice udruge 2013. proglasile ,, Nacionalni dan sjećanja na pobačenu djecu”, a i kod nas se pojavio „Nacionalni dan pokore i zadovoljštine za milijune ubijenih u majčinoj utrobi u našem narodu”[46]

Na karlovačkom je groblju još 2009. postavljen spomen-raspelo za spontano i namjerno pobačene plodove[47]. U Rimu od 2012. godine postoji Parka anđela, malo groblje gdje roditelji koji to žele mogu sahraniti spontano ili namjerno pobačene plodove[48]

Papa Ivan Pavao II podario je vjerničkom puku konačno, u trećem mileniju (2004. godine) i prvu sveticu-zaštitnicu nerođenih (pobačaj je doduše star kao i čovjek, ali bolje ikad nego nikad !)[49]. To je sv.Gianna (1922.-1962.), žena koja je svoj život podredila životu svog embrija. Gianni je u drugom mjesecu 4. trudnoće otkriven benigni tumor maternice (fibrom), a ona je odbila pobačaj ili histerektomiju i prihvatila samo kirurško uklanjanje fibroma i nastavak trudnoće. Iznijela je trudnoću do kraja, rodila je carskim rezom i 7 dana nakon poroda umrla od septičkog peritonitisa (?) ! Za njom je ostala novorođena kćer i još troje sitne djece od 6, 5 i 3 godine. Jedno siroče umrlo je dvije godine nakon smrti majke zbog komplikacije ospica (danas velika rijetkost, kao i septički peritonitis nakon carskog reza !!!). Papa Ivan Pavao II pohvalio je Giannino “svjesno žrtvovanje” vlastitog života. Kanonizacijom je Gianna postala ikonom protuaborcijskog pokreta.

Bombastičnu anti-aborcijsku poruku  odaslao je i novi papa sa zadnje mise uz Svjetski dan mladih u Brazilu ovog ljeta.[50] Glavni gost na trimilijunskom okupljanju na plaži Copacabana bila je beba s hidranencefalijom[51] i njezini roditelje, koji nisu prekinuli trudnoću s bolesnim plodom nego su svjesno donijeli na svijet dijete s teškom anomalijom mozga i minimalnim šansama za izvanmaternični život kao “dar života”. Nikakvi detalji o djevojčici i njezinoj bolesti niti o njezinoj obitelji nisu poznati, samo je zapaženo da je njezin otac nosio majicu s porukom “Stop Abortion”.

 

6. Nova evangelizacija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj katolička crkva inspirira, provodi i/ili podržava brojne aktivnosti u sklopu projekta nove evangelizacije. Politički katolicizam primjenjuje iskušanu staru shemu iz vremena biskupa Antuna Mahnića (1850-1920): vjernici su vojnici, a kler generali. Tiskani i elektronski mediji, televizija i internet pružaju neviđene dodatne pogodnosti.

 

6.1. Predhodne aktivnosti

6.1.1. Protiv školskog spolnog odgoja

Već 7 godina vodi se kampanja protiv  školskog spolnog odgoja, koju uz HBK i mnogobrojne klerike-pojedince vode udruge bliske crkvi,Vigilare i Grozd. [52] Iako je Revolucija Nepomirenih (Medvjedića) neslavno propala, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o [53]njegovom povlaćenju zbog proceduralnih grešaka nanijela mu je u perepciji javnosti dosta štete. Iako je spolni odgoj ipak na jedvite jade uveden u osnovne i srednje škole u šk.god.2013/2014., još uvijek nije prihvaćen niti od strane crkve niti od konzervativno-klerikalnih udruga i pojedinaca, pa su izgledna nova sukobljavanja.

Možda bi Hrvatskoj dobro došla jedna Povelja o sekularnosti u školama, kakvu je upravo  u šk.god. 2013/2140. francusko Ministarstvo obrazovanja izvjesilo po u svim državnim školama ? [54]

 

6.1.2. Protiv liberalizacije Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji

Godina 2012. protekla je u pokušajima blokade liberalizacije  Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Iako je  zakon liberaliziran, kampanja protiv zakona izazvala je nepotrebnu polarizaciju hrvatske javnosti. Izvrijeđane su žene i parovi koji pri liječenju neplodnosti pribjegavaju in vitro fertilizaciji, kao i djeca rođena u tom postupku. Najperfidnije objede su one za ubojstvo vlastite djece, odnosno braće i sestara, referirajući na zamrzavanje i uništavanje prekobrojnih blastocista.

U Hrvatskoj je, usprkos protivljenju crkve i njenih istomišljenika, novim zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2012. moguće doniranje ranih embrija i jajnih stanica u svrhu liječenja neplodnosti kao i njihovo pohranjivanje.

Vjerska uspaljenost po ovom pitanju izaziva bizarne situacije, kao što je npr.  Snowflake program posvajanja smrznutih embrija preostalih nakon  in vitro oplodnje (može i on-line !).[55]  Evangelici u SAD pohrlili su adoptirati embrije pohranjene u klinikama za in vitro fertilizaciju da ih spase od uništenja. U 10 godina program je financiran s 21 milijun dolara federalnog novca a zadobio je i pokroviteljstvo ni manje ni više nego ex- predsjednika G.W. Busha.

U katoličkoj crkvi su mišljenja o adopciji smrznutih embrija podvojena, ali prenatalna adopcija nije jednoznačno odbačena.[56] Kako će tom izazovu odgovoriti naši zaštitnici nerođenog života još neznamo.

Crkva nije odustala od svog negativnog stava o medicinski potpomognutoj oplodnji. Nastoji je onemogućiti zaobilaznim putem, borbom za prava blastociste.

 

6.2. Aktivnosti u pripremi

Kampanje protiv spolnog odgoja, protiv in vitro oplodnje, protiv homoseksualnog braka… sve je to tek zagrijavanje za najžešći udar klerikalizma na sekularno društvo.Riječ je o zabrani ili ograničavanju prava na pobačaj.

Haranga protiv školskog spolnog odgoja i in vitro fertilizacije nije do sada urodila plodovima koje su organizatori očekivali. Ishod referendima o ustavnoj definiciji braka je još neizvjestan, ali su, bez obzira na to, incijatori pokazali da su se izvještili u organiziranju  masa i da ih treba ozbiljno shvaćati kao faktor poticanja društvenih promjena odozdo. U kojem smjeru vodi svaki takav poticaj  na svakom je da sam ocijeni, u skladu s vlastitim svjetonazorom i preferencijama.

 

6.2.1.  Aktivnosti za zabranu/restrikciju pobačaja

Nova, restriktivna  zakonska rješenja pitanja pobačaja povremeno se prizivaju od strane katoličke crkve, anti-choice udruga i nekih konzervativnih političkih stranaka. Atakira se na  važeći liberalni Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece [57] donešen još 1978. godine u bivšoj državi, koji dopušta pobačaj na zahtjev trudnice do 10.tjedna od dana začeća, a kasnije ako to odobri prvostupanjska odnosno drugostupanjska komisija, u slučajevima ugroženosti života ili zdravlja žene, teške bolesti ploda i u slučajevima trudnoće nastale silovanjem, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube djeteta ili rodoskrvnućem. Isti zakon regulira i mjere trajnog (sterilizaciju) i privremenog spriječavanja trudnoće (kontracepciju).

Predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić s mise u Velikom Rujnu za crkveno-državni blagdan Velike gospe ove godine je izrijekom pozvao Hrvatski sabor da revidira važeći zakon o pobačaju. To isto, ali manje direktno, istovremeno je činio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u Sinju, veličanjem lik i djelo kninske primalje koja je odbila asistirati pri pobačaju.[58] Zabranu pobačaja zatražio je krčki biskup i tadašnji predsjednik HBK Valter Župan još u lipnju 2011.godine, u zahvali papi Benediktu XVI pri njegovoj posjeti Hrvatskoj.[59] Posebno je zanimljiv poziv na zabranu abortusa vojnog ordinarija, biskupa Juraja Jezerinca u rujnu 2011.[60] On je u istoj propovjedi pozvao vjernike na nepoštivanje Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kao da  taj zakon nalaže katolicima ili bilo kome drugome da vrše pobačaje !

Klima za organiziranu anti-choice kampanju priprema se i kroz laičku pobožnost.  I u nas se dižu  spomenici pobačenim plodovima, održavaju se crkveni sabori, molitve, molitvena bdijenja i mise za nerođene. Vijore zastave, njišu se raspela, prebiru se krunice, pjevaju se nabožne pjesme… Svečana ruha, zlatni vezovi, purpurne mitre, crne kukuljice, raskajane žene, razjareni muževi, sitna dječica kao ukrasilice…milina pogledati !

Niču anti-choice udruge u realnom i cyber prostoru, protivljenje pobačaju i medicinski potpomognutoj oplodnji  je značajni dio programa nekih inače beznačajnih desno-konzervativnih i desno-radikalnih političkih stanaka (Obiteljska stranka, Hrast). Hrvatsko udruženje katoličkih liječnika gorljivo je angažirano na tom planu. Državne bolnice  u kojima njihovi članovi zauzimaju važnije upravne pozicije  često uopće ne izvode legalne inducirane pobačaje. Liječnici se pozivaju na priziv savjesti, a kako educiraju studente i specijalizante bolje ne zamišljati. (npr.najveća hrvatska ustanova za ženske bolesti i porode i najveća nastavna baza za ginekologiju i opstetriciju pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj su  2011. izvršena 33 od preko 900 pobačaja u Zagrebu )

Teren se priprema, tek je pitanje pravovremenog timeninga kada će se otvoriti pitanje pobačaja.

 

6.3. Najnovije aktivnosti

Protiv homoseksualaca

(za više vidjeti na Protagori http://www.protagora.hr/Iz-medija-clanak/Tko-voli-nek-izvoli-Sto-katolicka-crkva-naucava-o-spolnosti/334/

Homofobna kampanja u Hrvatskoj traje od prvog Gay Priede (2002. godine) i donošenja Zakonom o istospolnim zajednicama 2003 godine ( NN 116/03). Usprkos aktivnostima LGBTIQ organizacija i drugih udruga za ljudska prava, kao i otvorenog deklariranja svoje homoseksualne orijentacije mnogih javnih ličnosti, stoljetne predrasude su još uvijek jake. O tome najbolje govori ustavotvorni referendum o zaštiti  heteroseksualnog braka, koji nas čeka 01.12.2013., a za čije su održavanje organizatori referendumske inicijative, tzv. građanska inicijativa “U ime obitelji“,  bez po muke prikupili oko 750 000 glasova pristaša, gotovo dvostruko više od zakonom potrebnog broja !

Kao visokoobrazovana grupa klerikalnih desničara, inicijatori su se u kampanji i formuliranju referendumskog pitanja poslužili dobrom starom jezuitskom kazuističkom metodom; poželjnim i prihvatljivim vanjskim izričajem prikriva se stvarni sadržaj koji može biti potpuno oprečan. Inicijatori su pozvali na zaštitu braka i obitelji [61], lako prihvatljiv populistički slogan koji skoro uvijek “pali”. Međutim, stvarna namjera nisu boljitak braka i obitelji nego diskriminacija homoseksualaca kao seksualne manjine, kojima se želi uskratiti mogućnost braka i obitelji kakvu imaju većinski heteroseksualci. Da inicijatore zanimaju boljitak braka i obitelji sada bi gromko protestirali i prikupljali potpise npr. protiv izmjena Zakona o radu, kojima se predlaže produljenje dnevnog i tjednog radnog vremena u mjeri koja onemogućava svaki obiteljski i bračni život !

Ovaj referendum opet polarizira naciju[62] izmučenu ekonomskom krizom i blokira je u traženju i nalaženju rješenja za goruće probleme. Koštati će nas oko 50 milijuna kuna u novcu i još mnogo više u demokratskom deficitu. Hoće li glasačko tijelo prepoznati da se na referendumu izjašnjavamo o ravnopravnosti i jednakosti ili će se poskliznuti na pritvorni zov za zaštitu obitelji uskoro ćemo znati. Ishod će najmanje utjecati na homoseksualce i heteroseksualnu obitelj, a mnogo više na  čitavo društvo. Nakon referenduma ono će biti više demokratično ili manje demokratično. Neki se nadamo onom prvom. Kao što lijepo reče Wilde: “ SVI SMO MI NA DNU, SAMO NEKI OD NAS GLEDAJU K ZVIJEZDAMA“.

 



[1] U Hrvatskoj je cenzusom 2011*. utvrđeno 4.284.889 stanovnika. Glasačko pravo ima oko 3,39 milijuna. Od toga se 3.697.143 (86,28 %) izjašnjavaju kao katolici (uključivo novorođenčad i djeca od 1-18 godina). Dvijestotinjak tisuća su pripadnici drugih religija. Dvjestotinjak tisuća se izjašnjavaju kao ateisti ( 163,375; 3,81) i kao agnostitici i skeptici (32.518; 0,76%). 93.018 građana nije se izjasnilo o religijskoj pripadnosti. U rubrici “Nepoznato” zabilježeno je 12.460 ljudi

*http://www.jutarnji.hr/popis-stanovnistva-u-hrvatskoj-otkrio–pola-milijuna-biraca-je-visak-/956206/

[3] klerikalizam je politički i socijalni koncept koji se zalaže za dominantan utjecaj crkve (klera) i religije na državni, politički, kulturni i privatni život. Noviji termin za klerikalizam je političko katoličanstvo. Niti svi klerici niti svi vjernici nisu  automatski klerikalci: među njima ima velik broj onih koji preferiraju odvajanje trona i oltara u ime očuvanja i napredovanja same religije i jednakosti svih ljudi.

[4] sekularizam (svjetovnost) je politički i socijalni princip koji se zalaže za razdvajanje crkve i države, nemiješanje religije i politike, jednakopravnost svih konfesija i svjetonazora i svih ljudi. Ljudi koji podržavaju sekularne principe nisu svi ateisti, agnostici ili skeptici. Ima vjernika, teologa i klerika koji smatraju da je upravo za crkvu poželjna odvojenost od države, jer svjetovnost interferira s vjerskim uvjerenjima. Također su prigrlili temeljna ljudska prava i slobode i žele da se ona realiziraju.

[5] Zigota: jajna stanica spojena sa spermijem, oplođena jajna stanica

[6] Blastocista nastaje oko 5. dana nakon oplodnje, ima oblik kuglice veličine je oko 100 mikrometara, tj. 0,1 mm i broji oko 128 stanica. Sastoji se od blastocele, šupljine ispunjene tekućinom u kojoj su otopljene tvari potrebne za staničnu diferencijaciju, koja je okružena stanicama-blastomerama. Dio stanica okrenut prema šupljini zove se embrioblast i iz njega će se razviti embrio. Dio stanica okrenutih prema površini blastociste zovu se trofoblast i iz njih će se razviti placenta. Danas se ubraja u pre-embrionalni ili preimplantacijski embrionalni stadij koji traje od oplodnje jajne stanice do njezine implantacije u stjenku maternice.

[7] Embrij: produkt začeća nakon završenog pre-embrionalnog stadija, dakle od implantacije u maternicu (oko 10-14 dana od začeća) do 10 tjedana nakon začeća, odnosno 8 tjedana nakon ženine zadnje menstruacije. Tada je od vrha glave do dna stražnjice dugačak cca 20 mm, obično više nema rep i ima formirane osnove svih organa.

[8] UN Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, 1979,  http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/preuzimanje/biblioteka-ona/14-UN-konvencija.pdf

[10] http://en.wikipedia.org/wiki/Modernism_(Roman_Catholicism)

danas je termin “modernizam” pretežno zamijenjen terminima sekularizam, liberalizam ili racionalizam

[13] Apostolsko pismo Benedikta XVI u obliku motuproprija kojim se ustanovljava Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije,21.09.2010. http://www.zg-nadbiskupija.hr/default.aspx?id=7196

Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. (NN 18/78, NN 88/09), na adresi  http://www.propisi.hr/print.php?id=9842

[14] Catholics for Choice. The Catholic Church at the United Nations: Church or State ? Washington DC, 2013. http://www.catholicsforchoice.org/topics/politics/TheCatholicChurchattheUnitedNationsChurchorState.asp

[15] UN, Items-in-Haed of States: Holy See, visit of pope Paul VI, 16.11.1965.

[16]Center for Research on Population and Security. Church or State ? The Holy See at the UN http://www.population-security.org/crlp-94-07.htm

[19] Amir Hodžić, Natalija Bijelić, Sanja Cesar Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije. Zagreb, Cesi, 2003 http://zdravstveniodgoj.com/uploads/multiple_upload/8596efbe-8477-9d97-cbdf-3e7cfbdaabdb_spol-i-rod-pod-povecalom.pdf

[20] Declaration and Programme of Action of the United Nations International Conferente on Population and Development, Kairo, 1994. http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N95/231/26/IMG/N9523126.pdf?OpenElement

[21] Declaration and Platform for Action, 4. Conference on Women, Beijing, 1995

[22] Catholic Family and Human Rights Institute  http://c-fam.org/en/issues/un-organizations?start=10,

C-FAM je katoličko-politički tink-tank kojeg vode katolički anti-choice orijentirani pravnici, medijski stručnjaci, teolozi, jedna genetičarka- molekularni biolog, neki od njih višegodišnji savjetnici pape Ivana Pavla II za međunarodno pravo… Za Hrvate  je zanimljivoda su  među patronima samozvana tzv.princeza Ingrid Frankopan ( sa članovima obitelji kupila zagrebački neboder, srednjevjekovne utvrde Ribnicu i Bosiljevo, 50 000 m2 zemljišta na Krku…)

C-FAM o sebi daje slijedeće podatke: Osnovana 1997.  u svhu praćenja i utjecanja na debate u UN i drugim međunarodnim institucijama o društvenim pitanjima. Deklarira se kao nestranačka i neprofitna istraživačka institucija posvećena ponovnom uspostavljanju pravilnog razumijevanja međunarodnog prava, zaštiti nacijonalnog suvreniteta i digniteta ljudske osobe. Napominje da su njezini članovi sudjelovali u svakoj važnijoj debate o socijalnim pitanjima pri UN od 1997 na dalje. C-FAM  izdaje i promiče stipendije vezane uz stav da UN  i druge međunarodne organizacije štete istinskom razumijevanju međunarodnog prava i u svom djelovanju umanjuju obitelj i druge institucije koje čovjeku trebaju za pravedan, slobodan i sretan život.C-FAM se redovito susreće s diplomatima, donositeljima propisa, akademicima, aktivistima i dužnosnicima diljem svijeta(slobodan prijevod autorice).

[24]European Parliament: Resolution of the European Parliament on Sexual and Reproductive Health and Rights (2001/2128(INI), 03.07.2002 http://www.europrl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//NONSGML+REPORT+A5-2002-0223+0+DOC+PDF+V0//EN

[25]Preporuka 1903/2010 Poziv na ispunjavanje Programa akcije ICPD od prije 15 godina http://assembly.coe.int/Main.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta10/EREC1903.htm

[26] Vijeće Evrope, Parlamentarna skupština, Rezolucija 1607/2008 Dostupnost sigurnog i legalnog pobačaja u Evropi  Link=/documents/adoptedtext/ta08/eres1607.htm

[27]  Committee on Women’s Rights and Gender Equality: Draft Report on Sexual and Reproductive Health and Rights to European Parliament 31.05.2013.   http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-%2F%2FEP%2F%2FNONSGML%2BCOMPARL%2BPE-13.082%2B01%2BDOC%2BPDF%2BV0%2F%2FEN

[29] Cook RJ et all. International Developments in Abortion Law from 1988 to 1998. Am J Pub Health 1999; 89(4): 579-586

[30] Lazdane G. Abortion in Europe: 10 years after Cairo. Enter nous, 2005; 59: 4

[31] Glasier A et all. Sexual and reproductive health: a matter of life and death. The Lancet 2006; 368 (9547): 1595-1607   doi: 10.1016/50140-6736(06)69478-6

Amir Hodžić, Natalija Bijelić, Sanja Cesar Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije. Zagreb, Cesi, 2003 http://zdravstveniodgoj.com/uploads/multiple_upload/8596efbe-8477-9d97-cbdf-3e7cfbdaabdb_spol-i-rod-pod-povecalom.pdf

[34]  HBK. Katekizam katoličke crkve, Glas koncila, Zagreb, 1994 (http://www.hbk.hr/katekizam/iii/index.html

[35] Gutmacher Institute.Facts on induced abortion in the U.S. 2011. http://www.gutmacher.org/pubs/fb_induced_abortion_html

The religion of women who have an abortion. http://www.religioustoleleranca.org/abo_fact4.html

Goldberg G.Revitalizacija religije u sjeni naslijeđa liberalne zakonske regulative: stavovi o pobačaju Sociologija i prostor,2009;.43 (2):168

[36]  Feminist Majority Fundation. 2010 National Clinic Violance Surway. http://www.feminist.org/research/cvsurveys/2010/survey2010.pdf

[39] Blastocista nastaje oko 5. dana nakon oplodnje, ima oblik kuglice veličine je oko 100 mikrometara, tj. 0,1 mm i broji oko 128 stanica. Sastoji se od blastocele, šupljine ispunjene tekućinom u kojoj su otopljene tvari potrebne za staničnu diferencijaciju, koja je okružena stanicama-blastomerama. Dio stanica okrenut prema šupljini zove se embrioblast i iz njega će se razviti embrio. Dio stanica okrenutih prema površini blastociste zovu se trofoblast i iz njih će se razviti placenta.

[40] Kongregacija za nauk vjere. Dignitas personae. u Stanko Lasić. Pravo na rođenje u učenju Crkve, Centar za bioetiku, Zagreb, 2009., str. 340-357

[44] Avviso sacro contro il comunism ateo, Udine, 1949.  (prema dekretu Svetog ureda, odobrio Pio XII) (http://img390.imageshack.us/img390/9323/scomunicazr1.jpg

[45] Zastupnici Hrvatskoga sabora prisežu slijedećim riječima: »Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak, te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.«

[51] hidranencefalija: teška razvojna anomalija mozga pri kojoj se ne razvijaju moždane polutke, najčešće inkompatibilna sa životom

[56] Katoličko promišljanje o posvojenju embrija. http://www.hkld.hr/news.php?extend.1409

Dignitas Persone and the Question of “embryo adoption ” http://www.ncbcenter.org/page.aspx?pid=1315

http://www.catechism.cc/articles/embryo-adoption.htm

[57]  Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. (NN 18/78, NN 88/09), na adresi  http://www.propisi.hr/print.php?id=9842

N.Hlača. Zakon o pobačaju Republike Hrvatske 1978-2008. http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&frm=1&source=web&cd=8&ved=0CFgQFjAH&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F60948&ei=fmZ1Ut7UBaiC4ATu14GYBQ&usg=AFQjCNGt-IChubkCVhJY5bhy_V5jpJDQxg

[59] Marić J. Župan: Tražimo da se revidiraju zakoni i u Hrvatskoj zabrani abortus. Novi list, 05.06.2011 http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Zupan-Trazimo-da-se-revidiraju-zakoni-i-u-Hrvatskoj-zabrani-abortus

[60] Lucić P. Babica Jezerinac. Novi list, 10.09.2011.

[61]  Referendumsko pitanje glasi : “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” Ponuđeni odgovori su: “ZA” ili “PROTIV”

[62] Kardinal Bozanić: Pozvani smo dati glas za istinu o braku. http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=2&conID=34506&act=view

Dora Koretić. U ime tri obitelji: tajne veze bogatih vođa katoličkog pokreta za promjenu Ustava. Globus  br.1175, 14.06.2013.

Poziv biskupa HBK povodom održavanja ustavotvornog referenduma o braku,18. 11.2013.  http://www.autograf.hr/presedan-cijeli-hrvatski-episkopat-u-zabludi/

Židovska općina Zagreb izjasnila se PROTIV referendumske inicijative  http://www.jutarnji.hr/zidovska-opcina-zagreb–referendum-o-braku-zadire-u-prava-manjina/1139887/

Viktor Ivančić. Jazbina. Novosti br.727, 08.11.2013.

Branko Mijić. Referendum: Mi smo PROTIV. Novi list 21560; 16.11.2013. str 1.

Srđan Brajčić: Istospolni brakovi europska su neminovnost. Novi list/Pogled: 16.11.2013. str 6-7

Tihomir Ponoš. Nema više nesvrstanih. Novi list/Pogled. 16.11.2013. str 10-11

Mrvoš Pavić. Što bi Isus zaokružio. Novi list/Pogled.: 16.11.2013. str 11.

http://www.jutarnji.hr/miljenko-jergovic–iza-zeljke-markic-ne-stoje-vjerska-ucenja–stoje-razni-poglavari/1140628/ 19.11.2013

http://www.index.hr/vijesti/clanak/quotiza-u-ime-obitelji-stoji-zakamuflirana-stranka-jos-opasnijih-namjeraquot/713069.aspx 24.11.2013

http://www.vecernji.hr/hrvatska/strikoman-u-akciji-milenijska-fotografija-za-u-ime-obitelji-904784 24.11.

Odakle fizičari-teolozi?

Posted by CFI On July - 29 - 2013Comments Off

Piše: Slobodan Danko Bosanac

Evo malo razmišljanja u ovo doba kada sve zamre. Potaknut sam jednim „cock-up“ –om, naime, pozvan sam na jednu dvodnevnu  konferenciju u Split na temu filozofija i fizika. Mislio sam da počinje 8. kolovoza, a zapravo je bila održana 8. srpnja.  Moja nepristojnost je bila bezgranična jer nisam uopće javio da ne dolazim, zapravo želio sam ići i nisam bio ničim spriječen, ali evo moja nebriga dovela je do te zbrke s datumima. No evo, što je tu je. Nisam preveliki „fan“  filozofije, o čemu sam već pisao (http://www.cficroatia.hr/?p=552), ali dozvoljava mi da koji put svoju maštu pustim malo na volju bez potrebe za dokazivanjem svojeg mišljenja. Takve  osobe nazivam šarlatanima, koji puta pseudoznanstvenicima, ali  čovjek ponekad osjeća zadovoljstvo diskutirati ezoteriju, recimo u društvu uz iće i piće o svjetskoj zavjeri. Dakle nisam došao na konferenciju, žao mi je iz dva razloga. Sigurno bih „stao na prste“ filozofijskim fundamentalistima, a volim diskusiju kad postoji suprotno mišljenje, pogotovo u stvarima u kojima se osjećam kod kuće. Drugi je razlog da je društvo jako dobro i neformalno bi uživao s njima diskutirati o drugim „fundamentalnim“ problemima.

Dakle o čemu sam želio pričati, u fizici. Ne trebate se preplašiti, neću pričati o Higgsu ili kvantnoj versus klasičnoj mehanici ili o relativističkoj teoriji. Neke od tih tema sam sigurno htio dotaknuti ali u kontekstu jednog zapažanja koje mi  je već dulje vrijeme potpuno neshvatljivo. Naime mali pregled fizičara ukazuje da među njima ima velikih vjernika. Zapravo mogao bih reći da je takva većina njih. I sam sam im pripadao u vrijeme neobuzdanog entuzijazma za fundamentalne probleme kvantne teorije.  Kako se postaje vjernik-fizičar? Jednostavno, instinkt svakog ljudskog bića (molim da me se opovrgne) da u dilemi biranja između racionalnog i misticizma radije odabere ovo drugo, jer ga čini sigurnim u okruženju laika, koji su većina, ali i u osjećaju visokoumnosti, pa i među svojim  kolegama, jer iz jednostavne logike da ako pripovijeda nerazumljive stvari reakcija je „sigurno je jako pametan, ništa ga ne razumijem“.  Fizika je kraljica znanosti (matematičari, ali i mnogi fizičari koji smatraju da tek „novom matematikom“ možemo doći do nove spoznaje prirode, sigurno će me razapeti) i očekuje se da je racio njen temelj, međutim tome nije tako, i nije čudo da su se mnogi fizičari temeljem toga opredijelili za naučavanje teoloških dogmi. To me ujedno podsjeća na moj studij (teorijske) fizike, kada smo u kurikulumu imali puno matematike,  rezultat je da su mnogi završili kao matematičari.  Broj teološko orijentiranih fizičara raste progresivno, a vjerojatno su u korijenu isti razlozi koji iz studija fizike regrutiraju matematičare. Pa onda što je to što fizičare opredjeljuje za fizičare-teologe? Zašto fizičari potežu argumente da mora postojati  omni potentno nešto  koje stoji iza svega stvorenog oko nas?  Na pamet odmah dolazi  veliki prasak  kao naročito dragocjen argument da „mora postojati nešto“ prije tog trenutka što je pokrenulo svemir. Onda biolozi, oni među njima (istina, njihov je relativni broj manji od onih među fizičarima) koji žele pokazati da nema temeljne razlike između teoloških i znanstvenih argumenata (ako se u teologiji može govoriti o argumentima, dakle provjerljiv iskazima), preuzimaju inicijativu ukazivanjem da je ljudski um toliko kompleksan da ga je moralo stvoriti to isto omni potentno nešto. Valjda ga je stvorilo iz narcisoidnosti, jer tko će se diviti stvaralačkoj genijalnosti svog uma, mrtva priroda sigurno ne. Jednostavno fizičari ne mogu shvatiti da je naš um toliko ograničen, prije svega dosadašnjom spoznajom prirode, da umjesto odgovora na pitanje „što je bilo prije tog događaja?“ jednostavno odgovore da ne samo ne znamo što je bilo prije nego ne znamo niti što je bilo nakon njega i prema tome ne možemo nagađati što je bilo prije. Umjesto toga  povlače se argumenti misticizma. Još nisam čuo niti jednog fizičara da se zapita što mi uopće znamo kako izgleda „gruda“ koja sadrži svu materiju, vidljivu i nevidljivu, svemira u radijusu, recimo, 100 metara. Koliko je potrebno „dinamita“ da se ta materija raznese u obliku velikog praska?

Nije samo veliki prasak taj kojim se zabavljaju fizičari-teolozi, već ta „ljubav“ seže daleko  prije u prošlost nego što se uopće znalo o tom objašnjenju onog što opažamo u svemiru. Vjerojatno su mnogi čuli za fantomsko čudo koje se naziva foton. Njegova je povijest zanimljiva a svodi se na objašnjenje prirode svjetlosti, i onda svega ostalog zračenja, koje nazivamo elektromagnetskim.  Objašnjenje misterija što je to svjetlost, odnosno „što je to što vidimo“, počelo je Newtonom (pod tim mislim ozbiljnijim rješavanjem problema) koji je smatrao da su to neke čestice (pojam čestice još nije u potpunosti definiran, ali recimo imamo intuitivno shvaćanje kao nečeg tvrdog, recimo kuglice od čelika) koje materija ispušta a koje mi zatim opažamo okom. Newton je za to imao argumente (prave znanstvene), kao recimo refleksija svjetla na zrcalu. Ubrzo nakon toga Huygens je pokazao da svjetlost pokazuje ista svojstva kao valovi na vodi, a koji ujedno pokazuju ista svojstva kao ona koje je opisao Newton, i  objašnjenje prirode svjetlosti se mijenja, ona postaje val. Može se reći da je početak grupacije fizičara-teologa počeo s Einsteinom. Naime, da objasni efekt koji se naziva „fotoelektrični“ preuzeo je Newtonovu ideju da je svjetlost čestica jer s objašnjenjem da je val nije se mogao objasniti. Tu je i prekretnica, objašnjenje valom nije se moglo odbaciti, jer se to svojstvo svjetlosti gotovo svugdje opaža, ali isto tako ne može se odbaciti i da je čestica. Kompromis je nađen u dvojnom svojstvu prirode, jer nedugo zatim pokazano je da i ostala materija pokazuje ista  svojstva.

Sve gore navedeno je dosta jednostavno prikazano ono čime su profesionalni fizičari suočeni kada se bave temeljnim svojstvima materije. Međutim detalji nisu bitni, ono što jest da se po prvi puta u znanosti dozvoljava dualizam svojstava, jer kao što je jedan poznati fizičar odgovorio na upit „kada elektron pokazuje da je čestica a kada val“ da to ovisi o njegovom hiru, „u ponedjeljak, srijeda i petak je čestica a ostale dane val“. Ta dvojnost svojstava dovodi u primisao temeljnu dogmu Kršćanstva, a to je Sveto trojstvo, koje ima slične korijene kao dualna priroda materije. Istina, podudarnost bi bila potpuna da se umjesto dualizma za materiju nađe trojstvo, možda jedan od projekata temeljnih istraživanja koje bi fizičari mogli predložiti. Koja je to podudarnost, jer jedan je, na primjer, elektron ali se pokazuje neki put kao čestica a neki put kao val. Kod Svetog trojstva je slično. Postoji jedan Bog, ali problem je nastao onog trenutka kada se Isusa proglasilo Bogom u ljudskom obličju , a pogotovo trebalo je odgovoriti kako je začet.  Malo je teško zamisliti da je sam Bog  mogao leći u krevet s Marijom, morao je imati izaslanika, Duha svetog. Niti  Isus ali niti Duh sveti nisu mogli biti manje vrijedni od samog Boga, moralo se naći pomirljivo rješenje koje neće dezavuirati značaj Svevišnjeg. Našao se kompromis, Bog se manifestira poneki put kao Duh sveti (golub je omiljeno javljanje), neki put kao čovjeku (ženi?) sličan ali koji puta kao manifestacija čuda.

Nisu samo veliki prasak i foton ono što približava fizičare teološkim razmišljanjima. Ima toga još. Darling fizičara  je stvaranje nečeg iz ništa, pojednostavljeno rečeno, a dešava se svakodnevno u CERN-u, kada nije u kvaru. Tamo su u igri stvarno čuda, sudarimo li dvije čestice stvaramo mnogo novih, recimo kao kada dvije kuglice od čelika sudarimo i dobijemo fragmente. Da se to postigne treba energija, i ovisno njenoj količini na raspolaganju dobijemo sve manje fragmente. Koja je granica? Svakom laiku granica jesu atomi, oni malo veći znalci mogu predložiti elektrone i jezgre atoma. Kod još viših energija možemo razbiti jezgre, ali kod još viših, jako visokih, energija sudara dešava se nešto čudno. Elektroni, kojih je konačan broj u atomu, počinju se stvarati ali u zajednici s njihovim zrcalnim slikama, anti-elektronima (poznatim kao pozitroni).  Ti isti pozitroni, kada susretnu partnera elektrona, nestanu zajedno. To događanje „stvaranje iz ničega nešto“ (nije baš tako jer je za to potrebna energija), ali i „nestanak u void“ isto je tako „darling“ teoloških razmišljanja fizičara. Na upit  „odakle dolaze i kuda odlaze“  odgovor je uvijek isti „postoji  operator  koji djelovanjem na ništa (vakuum, u stručnijoj terminologiji) stvara ili poništava elektrone i pozitrone“. Taj „operator“ je tehnički detalj i ima podlogu u matematici, ali „pučki“ rečeno predstavlja „prst Božji“ kojim se stvaraju čuda, bez da je potrebno objašnjavati odakle i kuda. Postaviti pitanje fizičaru da umjesto tog prsta pokuša odgovoriti odakle i kuda je kao hereza, neka netko proba. Ako to pitanje postavi fizičar dolazi do izopćenja a ako je to laik odmahuje se rukom i odgovori da je za to potrebno vjerovanje a ne dokazi. Nije li to možda odgovor koji kao pravilo čujemo kada teologu pokušamo ukazati da su za manifestacije Boga potrebni dokazi? Nije li to možda i odgovor zašto dosta fizičara odlazi u misticizam teologije?

Kao što sam spomenuo, svoj put kao fizičar-teolog sam i ja prošao ali me sveukupno iskustvo do sada uči da jednostavni kompromisi u fizici, temeljeni na misticizmu, vode krivom smjeru, a jedan je da se potroše deseci milijarde, bilo eura ili dolara, za potvrđivanje nečeg što nije niti opisano pravim smislom, rezonancija, a uporno se tvrdi da je čestica. I to još ona koja stvara svu materiju svemira, osim naravno s nekim izuzecima kojih je desetak.